Tradicionalna muslimanska moralna teologija i komunalna etika odgovornosti i brige za susjedstvo i društvo

1. Kako održavati susjedstvo među osam milijardi ljudi?

Drago slušateljstvo!

Ova svoja razmatranja o tradicionalnoj muslimanskoj moralnoj teologiji i njezinom značaju za nas danas, posebno za njegovanje susjedstva među religijama i za širenje svijesti o odgovornosti za ljude, započeo bih dvjema napomenama.

Prva napomena odnosi se na činjenicu da smo mi muslimani tokom devetnaestog i dvadesetog stoljeća, u izvjesnoj mjeri, zanemarili proučavanja i tumačenja moralnih načela Kurʼāna i etičkih učenja islama.

Možda je ispravnije reći, potisnuli smo etička učenja islama u drugi ili treći plan. Jednostavno, etička učenja islama nam nisu bila prioritet. Vjerujem da su razlozi za takvo stanje stvari u tome što su se muslimanske elite i ulema suočile kako sa antikolonijalnom borbom, tako i sa jurišem mnogih zapadnih ideologija na tradicionalne zemlje islama. Kao da su muslimanske elite, a među njima i ulema, osjetili potrebu da na nastupanje zapadnih ideologija odgovore stvaranjem svojih vlastitih takozvanih “islamističkih ideologija“. Ovdje se u ovom kontekstu može spomenuti muslimanski modernizam koji je, manje ili više, zapostavio tradicionalna etička tumačenja Kurʼāna i islama. Modernizam, revivalizam, fundamentalizam – šta god da ovi izmi mogli značiti u tradicionalnim zemljama islama ili na Zapadu – zanemarili su tradicionalnu muslimansku moralnu teologiju.

Naravno, postoje mnogi izuzeci iz ove tvrdnje. Prisjećam se ovdje Muhammeda Abdullāha Drāza (1894-1958) koji je osjetio potrebu da se u Kurʼānu iznova razotkrivaju moralni pricipi čovječanstva. Drāzovo djelo “Min ḫuluqi l-qurʼān“ (مِنْ خُلُقِ الْقُرْآنِ  – “Iz moralnih naputaka Kurʼāna“) pisano je s ciljem ponovnog ukazivanja na potrebu istraživanja moralnih načela Kurʼāna i etičkih tumačenja islama.

Druga napomena tiče se, izbliže posmatrano, našeg današnjeg vremena. Danas na planeti Zemlji živi više od osam milijardi ljudi. A radi jednog korisnog poređenja, podsjećam sve nas da je u vrijeme dolaska Isusa Krista (ʻĪsāa al-Masīḥa), čovječanstvo vjerovatno dostiglo broj od tri stotine miliona ljudi. Erupcija vulkana na Islandu sredinom šestog stoljeća, nakon koje je prašina zadugo prekrila Evropu i veći dio Levanta, uzrokovala je veliki pad stanovništva. Neke procjene govore da se ukupna populacija u vrijeme poslanika Muhammeda, alejhi selam, na zemlji sastojala od nekih dvjesto trinaest miliona ljudi.^[1]

Tada, u tim davnim vremenima sedmog stoljeća postojalo je čovječanstvo kojem je Kurʼān objavljen i kojeg Kurʼān uvažava i poštuje. Kur’an mu se obraća sa “Yā ayyuhā n-nāsu!” ili “O čovječanstvo!” (2:21; 2:168; 4:1; 49:13. itd). Tim pozivom “Yā ayyuhā n-nāsu!” Kurʼān potvrđuje da je čovječanstvo jedna cjelina, usprkos svim njegovim razlikama koje Kurʼān spominje u 30:22. Naime, te razlike Kurʼān navodi kao “znak Božiji“.

Naravno, iako je danas više od osam milijardi ljudi, i danas se Kur’ān tim istim pozivom “Yā ayyuhā n-nāsu!”obraća čovječanstvu, kako muslimanima, kršćanima, jevrejima, tako i onima koji to nisu. Ili onima koji uopće nisu vjernici.

Ali, dakako, svi smo svjesni da se danas adresat kome se Kur’an obraća sa ovim zovom “Yā ayyuhā n-nāsu!” sastoji od preko osam milijardi ljudi! Da li smo mi uopće svjesni te činjenice?! Gotovo da se razlika između broja stanovništva iz sedmog stoljeća, dakle u samo vrijeme poslanika Muhammeda, i broja stanovništva iz dvadeset i prvog stoljeća može mjeriti u kosmičkim razmjerima.

Smijemo li kazati da je osam milijardi ljudi na planeti Zemlji jedan zastrašujući broj? Možemo li kazati da ovaj “čovječanski omotač oko planete Zemlje“ jeste jedan najopasniji omotač, mnogo opasniji od zagađene atmosfere?! Ali, bez obzira šta mi kazali o ovih osam milijardi ljudi, danas čovječanstvo ima veliki zadatak da se suoči sa održavanjem pukog života u okolnostima kad na Zemlji živi toliki broj ljudskih usta, volja i potreba.

Iako je sam život čovječanstva najvažniji, ne radi se samo o životu. Uz to što nam ponestaje vode ili hrane, jednako tako nam danas nedostaje susjedstva, prijateljstva i saradnje.

Doista, kakve šanse susjedstvo ima danas na zemaljskoj kugli? Možemo li danas učiti pojedince, bili oni muslimani, kršćani, jevreji, hinduisti, budisti…, bili oni vjernici ili nevjernici, možemo li ih učiti odgovornosti prema činjenici postojanja osam milijardi ljudi? Kad postavljamo sva ova i slična pitanja, smijemo li biti pesimisti?

Kad su posrijedi ljudi, žene i muškarci, radi se i o pojedinačnoj i o kolektivnoj etici odgovornosti za susjedstvo i za mir među ljudima. Također, radi se i o odgovornosti za susjedstvo i mir među religijama i vjerama.

Ovom prilikom s poštovanjem se prisjećam imena Hansa Künga (1928-2021), švicarskog i njemačkog katoličkog teologa, koji je uočio da je itekako važno raspravljati o “svjetskoj etici“ ili weltethos-u, to jest etici koja ima zadaću da u svjetskim razmjerama širi svijest o etičkim odnosima među religijama, politikama i ekonomijama. Sintagma “etički odnosi“ ovdje ne znači ništa drugo do li zahtjev za održavanjem čovječanstva u mirnom susjedstvu.

Ovdje podsjećam na Deklaraciju o globalnoj etici (“The Declaration of a Global Ethic“) koju je inicirao Hans Küng na “Parlamentu svjetskih religija“ (“The Parliament of the Worldʼs Religions“) 1993. godine u Chicagu.

2. Susjedstvo i univerzalnost moralnih principa Kurʼāna i islama

Naravno, u ovom o čemu ovdje govorim, ja ostavljam postrani raspravu o tome kako doći do mira među svjetskim politikama i ideologijama, kao i među svjetskim ili regionalnim ekonomijama.

To su teme koje nadilaze neposrednu zadaću ove naše besjede. Također, to su teme o kojima ja ne znam mnogo.

Na pitanje koji princip stoji u samom temelju tradicionalne muslimanske etike, rekao bih da je taj princip sadržan u navraćanju čovjeka da se on prizna stvorenjem Božijim. To jest, da čovjek prihvati da nije sam sebe stvorio. To također znači da čovjek, već u drugom koraku, treba da osjeti nešto što je nalik osjećanju duga prema Bogu. To je dug stvorenja prema svome Stvoritelju. Ali tu je i dug stvorenja prema drugim stvorenjima. S obzirom na to da je čovjek kao stvorenje obdaren mnogim darovima od Boga, upravo čovjek ima veliku moralnu obavezu da izgradi atmosferu susjedstva sa drugim ljudima i drugim stvorenjima.

Tradicionalna muslimanska moralna teologija itekako mnogo je insistirala na tome da osvijesti čovjeka u tome da taj čovjek treba raditi na svome moralnom uzdizanju. Klasični muslimanski autori Ibn Ḥazm Al-Andalusī (umro 1064), Abū l-Hasan Al-Mawardī (u. 1058),  Abū Ṭālib Al-Makkī (u. 996), Abū Hāmid Al-Gazālī (u. 1111), i mnogi drugi, stoljećima  su pisali o tome da je čovjek sam sebi neka vrsta svakodnevne zadaće.

U nekim tradicionalnim raspravama muslimanske moralne teologije nalazimo oštro  razlikovanje između ḫalq (خَلْقٌ) i ḫuluq (خُلُقٌ). S druge strane, ta teološka djela insistiraju na  skladnom spajanju toga ḫalq (خَلْقٌ) i toga ḫuluq (خُلُقٌ), odnosno harmoničnom usklađivanju čovjekova bića kao takvog (ḫalq) i čovjekova ćudoređa ili morala (ḫuluq) kao takvog.

Podsjećam da je ʻᾹʼīša, Poslanikova, alejhiselam, žena, na pitanje kakav je bio vjerovjesnik Muhammed, odgovorila da je “njegov moral bio Kurʼān“ (kāna ḫuluquhū l-qurʼānu –كَانَ خُلُقُهُ الْقُرْآنُ ). Ovom izrekom poručuje nam se da čovjek nije samo ono što u njemu danas, ili bilo kada, prepoznaju biologija, hemija ili fizika. Već je čovjek i ono što u njemu detektiraju religija, teologija, etika, kultura.

Naravno, to harmonično spajanje ḫalqa i ḫuluqa nije moguće realizirati bez moralnog odgoja, bez moralne svijesti i budnosti. A prema tradicionalnoj muslimanskoj moralnoj teologiji, moralni odgoj uzima se kako iz samoga razuma, tako i iz mnogih moralnih uputa koje su kazane na mnogim stranicama Kurʼāna, Biblije i drugih svetih knjiga.

Praktički, tradicionalna muslimanska moralna teologija svoje klasične kompendije napisala je tako što je sistematizirala moralne upute i proglase Kurʼāna. Ovdje imam u vidu velike autore klasičnih epoha islama koji su napisali djela s područja tradicionalne muslimanske etike, već spomenute: Ibn Ḥazm Al-Andalusīja, Abū l-Hasana Al-Mawardija,  Abū Ṭāliba Al-Makkīja, Abū Hāmida Al-Gazālīja, Ibn Abd Rabbihīja i mnoge druge.

Praktički, svi tradicionalni muslimanski autori na području etike nastojali su da onô ljudskô  ḫalq uzdignu posredstvom onoga ḫuluq. A to ḫuluq se treba pronaći u moralnim principima Kurʼāna. I kao što su spomenuti i drugi tradicionalni muslimanski autori, svaki u svoje vijeme, pronalazili sklad između ḫalq i ḫuluq, tako i mi danas trebamo pronalaziti tu harmoniju, usprkos činjenici da je na zemlji više od osam milijardi ljudi.

Svako vrijeme ima svoje samo sebi svojstvene specifičnosti. Tako i njegovanje odgovornosti prema susjedstvu u današnjem megalopolisu traži od nas muslimana da se iznova nadnesemo nad Kurʼān, kao i nad tradicionalna djela s područja etike. Ta djela danas je potrebno rekonstruktivno čitati i iznalaziti nove inspiracije za održavanje savremenog susjedstva u harmoniji i skladu.

Gotovo sve moralne upute Kurʼāna osnažuju poštivanje čovjeka na jedan univerzalan način. I kao što Allah nije neki ekskluzivno muslimanski Bog, tako ni moralne obznane Kurʼāna nisu ekskluzivno muslimanske, već su općečovječanske.

Ne može se kazati da je moralni plan Kurʼāna privilegirao muslimane, a zanemario druge segmente čovječanstva, kršćane, jevreje, budiste, hinduiste. Baš kao što eshatološki plan  Kurʼāna nije samo za muslimane, već je i za kršćane, jevreje i druge ljude, tako je i moralni plan Kurʼāna namijenjen za sve. Na isti način možemo kazati i ovo: Baš kao što kosmološki plan Kurʼāna nije namijenjen samo za muslimane, već za sve ljude, vjernici bili ili nevjernici, tako je i moralni plan Kurʼāna namijenjen za sve ljude.

Sa stranica Kurʼāna posve je jasno sljedeće: Sa svojim pozivom Yā ayyuhā n-nāsu (“O čovječanstvo!“) Kurʼān se obraća svima. U Kurʼānu se iza svakog Božanskog poziva Yā ayyuhā n-nāsu (“O čovječanstvo!“) gotovo uvijek nalazi neki poziv čovječanstvu na odazivanje nekom moralnom principu!

Upravo stoga, sami muslimani, jer su – metaforički kazano – ʼpotekli sa stranicaʼ Kurʼāna, imaju veliku odgovornost za susjedstvo među religijama, ljudima, svjetonazorima.

I danas nam Kurʼān govori, baš kao što je to govorio i svih ovih četrnaest stoljeća na Zemlji, da moralni plan Kurʼāna dolazi s ciljem odgajanja ljudi kako bi bili svjesni da oni, kao moralna i odgovorna bića, stupaju u ritualni ili obredni plan Kurʼāna.

U vezi s ovim što rekosmo, uzmimo za primjer dvije sūre Kurʼāna, Al-Anʻām, 6:151-153.,  kao i Al-Isrā, 17:22-36. Tu se nabrajaju Božanske zapovijedi čovjeku (komentatori Kurʼāna   nazvali su ove zapovijedi al-waṣāyā al-ʻašru – الْوَصَايَا الْعَشْرُ). Te su zapovijedi koncipirane tako da one afirmiraju sigurno susjedstvo među ljudima.

Nadalje, te zapovijedi su većinom izrečene i formulirane kao Božanske zabrane čovjeku, iako neke od njih zvuče i kao Božanske naredbe. Sve ove zapovijedi odnose se na sve ljude, ne samo na muslimane. Na ovakvim obznanama Kurʼāna sadržanim u “Deset zapovijedi“ (al-waṣāyā al-ʻašru – الْوَصَايَا الْعَشْرُ) utemeljena su sva klasična ili tradicionalna djela iz muslimanske moralne teologije. Može se kazati da nam ta djela pokazuju da ʼmoralni plan Kurʼānaʼ uveliko uvjetuje ʼobredni ili ritualni plan Kurʼānaʼ, ali uvjetuje i ono što se u tradicionalnim muslimanskim društvima naziva muʻāmalāt ili poslovanje među ljudima.

Kao da nam Kurʼān na jedan intiman način šapće: Važno je da postite, ali istovremeno trebate biti i pošteni! Trebate obavljati namāz, ali vaš imetak prethodno treba biti pošteno zarađen! I tako dalje. Sva tradicionalna muslimanska djela iz moralne teologije bila su pisana na način da se islam (ta riječ znači predanost Bogu) protka īmānom (vjerovanjem u Boga), a to oboje iḥsanom (ili ćudorednom dobrotom i ljepotom). Recimo, kompendijum Al-ʻIqdu l-farīd od Ibn ʻAbd Rabbihīja (umro 940) koncipiran je upravo tako – da u čovjeku razbudi edeb (adab) ili lijepo, moralno i ćudoredno ponašanje. I iz mnogih djela Abū l-Faraǧa Al-Isfahānīja doznajemo sljedeće: Biti moralno budan je osnova, a biti revnostan u svojim obredima je potka čovjekova života.

Smatram da su ovakva tradicionalna muslimanska moralna naučavanja, koja su se kretala u orbitama adaba ili iḥsāna, bila itekako živa na jedan praktičan način u velikim gradovima tradicionalnih muslimanskih imperija.

Tu je susjedstvo između muslimana, kršćana, jevreja… održavano kao mnoštvo življenih etičkih principa. Univerzalnost etičkih principa bila je ono što je tim principima osiguravalo svježinu i privlačnost. Da tako kažem, u djelima tradicionalne muslimanske moralne teologije etika ili aḫlāq nije svojatana samo za muslimane. Te činjenice mi danas trebamo biti posebno svjesni.

Ovakva naučavanja tradicionalne muslimanske moralne teologije bila su praktično vidljiva u velikim gradovima velikih muslimanskih ḫalīfata. Tada je ostvarena jedna velika multikulturalna civilizacija. To priznaje i Bernard Lewis (umro 2018), on kaže:

“Islamska civilizacija […] bila je prva koja se može nazvati univerzalnom, u smislu da se sastojala od ljudi mnogih različitih rasa i kultura, na tri različita kontinenta. Bila je evropska, dugo je cvjetala u Španiji i južnoj Italiji, u ruskim stepama i na Balkanskom poluotoku. Bila je sama po sebi i azijska i također afrička. Ona uključuje ljude koji su bili bijeli, crni, smeđi i žuti. Teritorijalno se protezala od južne Evrope do središta Afrike i Azije sve do granica Indije i Kine, ali i ponad njih.“^[2]

Ovakva civilizacija ne bi mogla nastati a da se prethodno nije njegovala etika susjedstva i odgovornosti prema susjedu. Za te teme tradicionalna muslimanska moralna teologija nije bila slijepa.

3. Odgovornost muslimana danas za univerzalnu etiku susjedstva

Vratimo li se zakratko Kurʼānu, s njegovih stranica mi čujemo mnoge proglase, kao što su ove: “Na prosjaka ne podvikni“ (93:10); “Siroče ne ucvili“ (93:10); “Onoga ko prosjak je – nahranite!“ (22:36), “Nahranite ubogog siromaha“ (22:28); “Roba oslobodite“ (5:89; 58:3.) itd. U gotovo svim ovim i sličnim kurʼānskim proglasima nema naznake da su oni ograničeni samo na prosjake muslimane, na siročad muslimansku. Kad se radi o oslobađanju robova, to oslobađanje se na tri mjesta u Kurʼānu traži za robove uopće, a na tri druga mjesta za robove muslimane^[3] itd. I iz toga vidimo jednu univerzalnost Kurʼāna.

Svim ovim proglasima jamči se pravo prosjaka, siročadi, robova i drugih nevoljnika na susjedstvo sa onima koji nisu u takvom prezrenom statusu.

Također, u biti moralni proglasi Kurʼāna kao što su “Budite pravedni“ (5:8); “Ipravedno na litru i na kantar mjerite“ (6:152); “Ne pregonite u neprijateljstvu“ (2:190); “Ne rugajte se jedni drugima“ (49:11); “Ne nazivajte se ružnim nadimcima“ (49:11), i tako dalje, sve to jesu proglasi koji su univerzalne naravi. Oni obavezuju muslimane da se u skladu s ovim moralnim obznanama odnose međusobno, ali i prema kršćanima, jevrejima, drugim ljudima općenito.

Usputno ovdje napominjem da je univerzalnost moralnih poruka Kurʼāna dobro opisao Toshihiko Izutsu u svojoj knjizi “Ethico-Religious Concepts in the Qurʼān.“^[4] Vrijednost ove Izutsuove knjige jeste i u tome što je napisana jednim nama savremenim jezikom.

Važno pitanje za muslimane danas jeste to kako uz pomoć moralnih poruka Kurʼāna, s jedne, i tradicionalnih etičkih kompendija koje su napisali muslimani, s druge strane, raskriti etičke poruke Kurʼāna. Imam u vidu djela koja su napisali Abū l-Hasan Al-Mawardi, Adabu d-dunyā wa d-dīn, Abū Ṭālib Al-Makkī, Qūt al-qulūb, Abū Hāmid Al-Gazālī, Iḥyāu ‘ulūm al-dīn i mnoga druga.

U tim djelima nije teško pronaći glavno načelo susjedstva kroz cijelu povijest: “Živi i dopusti da i drugi žive!“ (Live and let live! – عِشْ وَ دَعْ  غَيْرَكَ  يَعيِشُ).

Razumljivo je samo po sebi da se danas  muslimani, kršćani, jevreji, budisti, hinduisti… zapravo svi vjernici i nevjernici danas, suočavaju sa potrebom da žive u zajednicama koje su odgovorne za život, za mir i za etiku susjedstva.

A zašto nam je, u krajnjemu,  potrebna etika susjedstva?

Odgovor je vrlo jednostavan: Zato što u današnjem megalopolisu nije moguće da institucija koja se zove država uradi sve što je potrebno za dobre i odgovorne odnose ljudi prema ljudima, kao i ljudi prema svemiru, prema planeti Zemlji, prema Prirodi, flori i fauni.

Upravo u ovom smislu pred muslimanima danas stoji zadaća da iznova afirmiraju univerzalna moralna učenja Kurʼāna i islama o vrijednostima moralnog odnošenja među ljudima.

Kad su posrijedi naša ponovna vraćanja na islamske izvore u potrazi za moralnim nadahnućima, pred nas muslimane postavljaju se sljedeća pitanja koja ja smatram itekako važnim:

Prvo, koje su mogućnosti tradicionalne muslimanske moralne teologije danas? Posve je jasno da iz ove teologije mi ne možemo prihvatati njihova nekadašnja praktična rješenja, ali se tradicionalna djela iz etike mogu čitati u smislu raskrivanja muslimanskih duhovnih reagiranja na davna utemeljivanja etičkih načela susjedstva i odgovornosti prema svim ljudima.

Drugo, na koji način se teme iz tradicionalne muslimanske moralne teologije mogu kontekstualizirati u savremenom svijetu? U odgovoru na ovo pitanje dobro je podsjetiti da se i danas klasična muslimanska djela iz ove oblasti čitaju s velikom pažnjom. Podsjećam da je, ne tako davno, izišlo redigirano djelo Imāma Birgiwīja, The Path of Muhammad, A Book on Islamic Morals & Ethics,^[5] koje je na arapskom napisano u 16. stoljeću.

Treće, kako danas čitati Kur’an kao svetu knjigu koja nas može učiniti bićima koja su moralno budna prema pitanjima suživota, susjedstva i mira? Odgovor na ovo pitanje je važan, naravno. Trebamo biti svjesni da Kurʼān nije prestao biti Božija riječ, Kurʼān nije jedna zastarjela knjiga. Mi tu Knjigu danas trebamo čitati kao da se nama objavljuje.

Dužnost nam je čitati Kurʼān iz svoga vremena i učiniti da naše čitanje Kurʼāna bude odgovorno ne samo prema muslimanima, već i svim ljudima s kojima sudjelujemo u susjedstvu.

Na kraju bih rekao i ovo: Susjedstvo nam treba jer nas u našem životu mnogo toga nadilazi. Dok smo ovdje danas u Sarajevu, prisjetimo se, barem nakratko, da smo tokom protekla tri mjeseca na planeti Zemlji imali nekoliko oluja i tajfuna. Nedavno je bio veliki zemljotres u Maroku. Poplava u Derni u Libiji odnijela je možda i dvadeset hiljada ljudskih života. Također ratovi u Ukrajini i u Sudanu sve su žešći. Uz sve ovo ja bih spomenuo i činjenicu da smo se tek nedavno izbavili iz katastrofe zvane COVID-19. Kao da posvuda vidimo događanja onih “the punishment stories“ (“kazivanja o kaznama“) o kojima govori islamologija na engleskom jeziku.

U dobrom susjedstvu, koje je utemeljeno na moralnoj odgovornosti, lakše je podnositi ono što zovemo ljudskom egzistencijom na Zemlji.

 

^[1] Više o ovome u: Enes Karić, Humanity in the Shadow of Judgment Day, illuminatio/svjetionik/al-manar, Vol. IV, N. 1., Sarajevo, 2023., pp. 172-199.

^[2] Lewis, Bernard, Cultures in conflict, Oxford University Press, New York, 1995., p. 10.

^[3] Samo u suri Nisā (4:92) navodi se izuzetak: “Taḥrīru raqabatin muslimatin“ i to u istom āyatu tri puta. Na svim drugim mjestima u Kurʼānu traži se oslobađanje robova ma ko da su oni (u Kurʼānu se kaže: Taḥrīru raqabah, npr. u 5:89; 58:3; a isto to traži se i sintagmom fakku raqabah u 90:13).

^[4] Usp. Toshihiko Izutsu, Ethico-Religious Concepts in the Qurʼān, McGill University Press, Montreal, 1966.

^[5] Usp. Imam Birgivi, The Path of Muhammad, A Book on Islamic Morals & Ethics, interpreted by Shaykh Tosun Bayrak al-Jerrahi al-Halveti, World Wisdom, Bloomington, 2005.