Kao vjernici pozvani smo svjedočiti istinu i jasno kazati da smo protiv nasilja i ubijanja. Kako je odjednom zaboravljeno zlatno pravilo da je „ubistvo jednog nevinog čovjeka jednako ubistvu cijelog čovječanstva“? To je zlatno monoteističko pravilo
Nedžad ef. Grabus (Travnik, 1968) je aktualni muftija Muftijstva sarajevskog. Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu je diplomirao (1994) i doktorirao (2008). Radio je u Vjersko-prosvjetnoj službi Rijaseta Islamske zajednice u BiH. Bio je na poziciji muftije ljubljanskog i predsjednika Mešihata IZ u Sloveniji (2006 – 2021). Predaje Akaid na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Godine 2021. izabran je u zvanje redovnog profesora. Član je Europskog vijeća vjerskih lidera, potpredsjednik je Svjetske organizacije Religija za mir sa sjedištem u New Yorku i kopredsjedavajući Muslimansko-jevrejskog vijeća vjerskih lidera sa sjedištem u Beču.
***
Dr. Nedžad ef. Grabus u intervjuu za Polis.ba govori o aktualnom duhovnom stanju u našem društvu, o vjeri kao Božjem daru, čovjekovoj odgovornosti pred Bogom, društvenoj odgovornosti vjerskih službenika. Odgovara zatim na pitanja o nadi s kojom vjernici muslimani gledaju na stradanje nevinih, kao i na pitanja o odnosu nacionalnog i vjerskog u identitetu Bošnjaka.
***
S društvenih mreža, portala, odasvud „iskaču“ poruke hodža, svećenika, duhovnika željnih popularnosti; mislim da ima nekih koji misle da spašavaju Boga (Alaha) i vjeru. Je li naše društvo prezasićeno religijom? Kako gledate na duhovno stanje danas? Može li se praviti usporedba sa socijalističkim vremenom?
Odgovore na ova pitanja je moguće sagledavati samo iz konteksta društveno-političkih okolnosti u kojima živimo. Naše društveno tkivo je isprekidano, nastali su novi realiteti, novo normalno, o kojima rijetko i teško govorimo. Značajan broj hodža i svećenika odgovorno i savjesno obavljaju svoje dužnosti u miru bez velike buke i galame, oni su „tihi heroji“. Naravno, zanimljiviji su „bojovnici“ koji vatrenim govorima i pod emocionalnim nabojem traže samopotvrdu unutar svoje pastve i džemata. Ovo je puno izazovnije vrijeme od socijalizma, puno je segmenata koji nisu regulirani zakonom, nema represivnog aparata zbog kojeg bi se kukavice sustezale, a neodgovorni iskorištavaju prazan prostor i manipuliraju osjećajima ljudi. Samo se s ljubavlju i istinom koja obuhvata sve ljude može doprijeti do ljudskih srca i na takav način biti predan Bogu. Bog će suditi ljudima na osnovu nijeta, namjera, a ako mi sudimo na osnovu djela i ovoga što se događa, barem u javnom prostoru, duhovno stanje je na zabrinjavajućoj razini.
Ako kažemo da je vjera Božji dar, je li vjerovanje samorazumljivo? Može li vjera biti samorazumljiva?
To je često pitanje u teologiji, predegzistencijalni polog vjere u sebi nosi svaka osoba. Bog nam je darovao vjeru kako bismo imali smisao življenja i nadu u život vječni. Vjera je snažan štit od beznađa koje često okupira čovjeka. Čovjekovo spasenje na ovom i budućem svijetu snažno je povezano s Bogom. Vjera kao odnos Boga i čovjeka, čovjeka i Boga je dar Božji. Postoje naravno i institucije vjere, u različitim religijama u kojima se kroz ljudsko iskustvo nastoje definirati postulati vjerovanja. Napisani su tomovi i tomovi knjiga na temu odnosa vjere i razuma; otuda i pitanje može li vjera biti samorazumljiva postaje složeno, jer se vjera gnijezdi u srcu i duši, a umovanje i razumijevanje podrazumijeva teologiziranje i filozofiranje o vjeri. Svi ljudi imaju vjeru kao dar Božiji; premda nisu svi sposobni razumijevati ili racionalizirati vjeru te artikulirano govoriti o supstantivnim pitanjima vjerovanja.
Govori se rado da židovi, kršćani i muslimani vjeruju u istoga Boga. No, čini se da imamo ipak različite predodžbe. Nije li tako i u pogledu čovjeka. Kakva je slika čovjeka u islamu? Što je ono bitno što prema islamu povezuje sve ljude, bez obzira na sve njihove legitimne razlike?
Da, muslimani, kršćani i židovi su monoteisti. S obzirom na historijski kontekst Kur’an je posljednja Božja objava koja u sebi sukusira vjerovanje i iskustvo ranijih Božijih poslanika. Potrebno je imati na umu da govorimo o teološkom i etičkom monoteizmu. U teološkom smislu postoje različite interpretacije Božjih imena, katafatička i apofatička interpertacija imena atributa, načina kako Bog djeluje u svijetu stvorene prirode itd. U etičkom monoteizmu puno je manje razlika, usmjeren je na čovjeka, jer se poziva na odgovorno djelovanje na ovom svijetu, brigu za slabe i potlačene, ispravno svjedočenje, brigu o roditeljima, pošteno stjecanje imetka, krepostan život itd. Ne smijemo biti naivni i zanemariti činjenicu da monoteističke religije, na neki način, imaju monopolistički pristup, jer imaju ekskluzivno pravo na svoju istinu, a svećenstvo nije uvijek na razini svoje odgovornosti, zato je važno sud prepusti Bogu. Čovjek djeluje i stoji pred Živim Bogom i ima odgovornost za svoje postupke. Različite predodžbe o Bogu nikako nas ne amnestiraju od odgovornosti pred Bogom. Kur’an, naprimjer, kršćane poziva da se ponašaju u skladu s Evanđeljem i tako postignu duhovno stanje u kojem će biti svjesni svojih postupaka na ovome svijetu i odgovornosti pred Bogom. Biti musliman ne znači biti oslobođen odgovornosti, svaki čovjek je odgovoran za svoje postupke na ovom i budućem svijetu.
“Kada teolozi legitimiraju i opravdavaju nacionalističke ideologije ili podjele na osnovu vjerskog ili etničkog identiteta odstupaju od univerzalnosti etičkog monoteizma. Zato je važno biti uz istinu i pravdu kako bi se gradilo povjerenje i otvarali putovi praštanju i mirnom životu.”
Za kakvu se vrstu društvenog uređenje trebaju zalagati muslimanske vjerske vođe u društvima gdje su muslimani u većini?
Muslimani žive u veoma različitim geografskim i društveno-političkim okolnostima. Ne smatram se kompetentnim odgovoriti na tako složeno i opće postavljeno pitanje. Međutim, pokušat ću to objasniti. Znatan dio svijeta u kojem su muslimani većina nije u mogućnosti samostalno odlučivati o svom statusu s obzirom na isprepletene historijsko-političke i ekonomske odnose sa najsnažnijim zemljama u svijetu. Ono što bi bio neki ideal jeste da su ta društva otvorena i uključujuća za sve ljude. Islam je od ranog perioda bio inkluzivan i u metahistorijskom i stvarnom životu omogućavao je razvoj kršćanskih i židovskih zajednica. Na dvoru emevijskog halife u Damasku značajan broj ministara bili su kršćani, čak je i najpoznatiji tadašnji pjesnik Al-Ahtal bio kršćanin. Koju vrstu društvenog uređenja će preferirati tamo gdje muslimani žive u većini zavisi od puno faktora, meni se čini važnim da poštuju ljudska i vjerska prava, dostojanstvo svakog čovjeka i osiguravaju mirnu koegzistenciju ljudi različitih identiteta. Za nas u BiH je najvažnije da se očuva demokratski kapacitet društva koje će biti pluralističko i građansko uz poštivanje ljudskih prava i sloboda.
Bi li nas trebala zabrinjavati činjenica da nacionalno-vjerske zajednice u BiH svoje posebnosti pretvaraju u barijere koje ih sve više udaljavaju? Kolika je u tom smislu odgovornost vjerskih službenika, teologa, vjeroučitelja?
To jeste zabrinjavajuća činjenica. U BiH su tokom povijesti bili i ispreplitali se različiti nacionalno-vjerski identiteti. To ju je činilo posebnom zemljom u kojoj su ljudi od svoga ranog djetinjstva bili svjesni raskošnosti Božijeg stvaranja. Zlotvori su to zloupotrebljavali i iskorištavali za najmračnije podjele. Danas je društvo fragmentirano kroz pravni i politički sistem, podjela je legalizirana jer samo „naša“ istina može biti na političkom pijedestalu. Odgovornost vjerskih službenika u svakom sistemu je velika. Kada teolozi legitimiraju i opravdavaju nacionalističke ideologije ili podjele na osnovu vjerskog ili etničkog identiteta odstupaju od univerzalnosti etičkog monoteizma. Zato je važno biti uz istinu i pravdu kako bi se gradilo povjerenje i otvarali putovi praštanju i mirnom životu.
Mi u BiH bismo trebali pomagati jedni drugima, dobronamjerno ukazivati na pogreške u pogledu onoga što šteti zajedničkom životu. Što biste Vi u tom smislu mogli predložiti nama katolicima? Koliko važnim u aktualnom i povijesnom smislu naše zemlje smatrate njezin katolički element?
Potrebno je imati na umu činjenicu da je Katolička crkva najorganiziraniji vjerski subjekt na globalnom planu. O Katoličkoj crkvi primarnu brigu vodi Vatikan kao suverena katolička država. U tom smislu katolici imaju artikulirane i usuglašene poglede o važnim pitanjima. Vatikan je od početka uspostave nezavisnosti BiH imao jasan stav. Sjajnu knjigu o Vatikanu napisao je univerzitetski profesor Dženan Kulović Vatikan: organizacija i funkcioniranje. Katolička crkva se odlučila u svojim navještanjima evanđelja odškrinuti vrata spasenju i prihvaćenosti muslimana i Židova. To je u mnogim dijelovima svijeta otvorilo vrata plodonosnom dijalogu. Katolički element naše zemlje je zbilja važan u svim aspektima našeg djelovanja. Ono što bih preporučio katolicima uvijek bih preporučio i muslimanima da snažimo vjeru u Boga kroz ljubav, poštivanje čovjeka i susjeda, vodimo računa o pravednosti, poštujemo pravo privatnog, vjerskog i državnog vlasništva, potičemo međureligijski dijalog i susretanje na lokalnoj razini, hrabrimo ljude da ostaju u BiH i uspostavljaju dobre međuljudske odnose kad god su u prilici.
“Svakog moralnog čovjeka dotiču patnje nevinih ljudi, posebno stradanja djece, žena i starijih osoba. Nevine osobe su mučenici koje će biti u Božjem okrilju, a na ovome svijetu potrebno je primijeniti pravdu, svaki zločinac mora odgovarati za svoja djela. Tako zahtijeva i Božji i sekularni zakon.”
Preko dva milijuna Palestinaca u Gazi žrtve su sukoba izraelske vojske i palestinskog Hamasa. Cijeli svijet gleda tešku patnju tog naroda, životi tisuća djece nestaju u bombardiranju i pod ruševinama. U Jemenu su u zadnjih osam godina rata ubijene stotine tisuća ljudi, deseci tisuća djece su umrli od gladi i zaraznih bolesti. Postoje još brojna mjesta na ovom svijetu gdje se zlo sručilo na nevine ljude. S kakvom nadom vjernik musliman gleda patnju i stradanje nevinih?
Prečesto u sukobima gledamo na patnje ljudi kao pripadnika određene vjere, etničke ili nacionalne grupe. Palestinski identitet nije samo muslimanski, među Palestincima je značajan broj kršćana svih denominacija. Jedan od najvećih grijeha i moralnih padova koje uopće čovjek može počiniti jeste proganjanje ili ubijanje nevinih i nezaštićenih osoba. Svakog moralnog čovjeka dotiču patnje nevinih ljudi, posebno stradanja djece, žena i starijih osoba. Nevine osobe su mučenici koje će biti u Božjem okrilju, a na ovome svijetu potrebno je primijeniti pravdu, svaki zločinac mora odgovarati za svoja djela. Tako zahtijeva i Božji i sekularni zakon. Prevelika je patnja kojoj svjedočimo, molimo Boga Svemilosnog da zaustavi stradanja nevinih u Svetoj zemlji.
Izgleda da su neki muslimanski vjerski službenici na našim prostorima do te mjere preplavljeni emocijama zbog stradanja Palestinaca da su počeli zagovarati otvoreni antisemitizam, pravdajući to čak i citatima iz svete knjige Kur’ana, kao da su Židovi ontološki pokvaren i opak narod, predodređen za činjenje zla. Mi koji izvana to promatramo čudimo se jer znamo da su Židovi u povijesti pred progonima u kršćanskim kraljevstvima dobrodošlicu pronalazili kod muslimana. Možete li ukratko reći što doista Kur’an govori o Židovima?
Najprije moramo osuditi bilo koju formu antisemitizma. Nema ontološki pokvarenih i opakih ljudi i naroda. To nije svojstveno islamskom učenju. Antisemitizam je stoljećima u Evropi proizvodio patnje velikog broja Židova, a najveća posljedica bio je Holokaust kojeg je prouzročila nacistička Njemačka. Nisam stručnjak za ovo područje, pa ipak znam da je veliki problem spoticanja, kritičko analiziranje i distinkcija između djelovanja izraelske vlade ili političkih subjekata, lokalnih političkih aktera ili globalnih pokreta kao što je cionizam u razumijevanju palestinskog pitanja. Dakle, ne samo u ovom slučaju nego općenito, uz borbu za ovladavanjem teritorijem paralelno se vodi pravna, politička, diplomatska borba za kreiranje narativa i ovladavanje diskursom o tom pitanju. Palestinci su davno izgubili teritorij, čak i onaj dio koji im je garantirao UN 1947. godine izgubljen je dvije decenije kasnije. Desetljećima se vodi borba za ovladavanje narativom o vrsti sukoba u Palestini. To je globalno pitanje. Zločin počinjen 7. oktobra se mora osuditi i ne može se prihvatiti. To je gnusni zločin. Problem nastaje kada je potrebno osuditi ubijanje djece i nevinih ljudi u Gazi. Kao vjernici pozvani smo svjedočiti istinu i jasno kazati da smo protiv nasilja i ubijanja. Kako je odjednom zaboravljeno zlatno pravilo da je „ubistvo jednog nevinog čovjeka jednako ubistvu cijelog čovječanstva“? To je zlatno monoteističko pravilo. Zato je Vijeće muftija IZ u BiH, koje predstavlja zvanični stav muslimana u BiH, pozvalo na hitni prekid sukoba i uspostavljanje primirja. Kur’an nije teološki traktat, to je Božija Objava, za objašnjenje ovog pitanja potrebno je kazati da Kur’an prihvata u metahistoriji židovstvo. Potrebno je uvijek praviti razliku između religije i njezinih sljedbenika, kao što nisu svi muslimani predani vrijednostima islama, isto možemo tvrditi i za sljedbenike drugih religija. U islamskom učenju judaizam ima važnu ulogu, čak postoji čitava jedna grana interpretativnog toka u islamu zasnovana na židovskoj predaji – israilijatima. U povijesnoj realizaciji Muhammed, a.s., je potpisao medinski ugovor sa židovima i definirao zajednička prava i obaveze. U islamskom vjerozakonu ne mogu se donositi sudovi niti pravne decizije u emocionalnoj preplavljenosti zbog stanja u kojem se čovjek nalazi.
Muslimani u BiH su jedan od europskih naroda. Koje bi stvari od njih mogla usvojiti subraća u vjeri u arapskom svijetu, čak i u kolijevci islama – Saudijskoj Arabiji?
Iskustvo života muslimana u BiH razvijalo se u različitim političkim sistemima. Naš kontekst je europski, dijelimo prostor, porijeklo, jezik, kulturu sa katolicima, pravoslavnim i židovima. BiH nikada tokom svoje povijesti nije bila dominantno naseljena samo vjernicima jedne vjere. Čini mi se važnijim od bilo kakvog „savjetovanja“ bilo koga ili bilo kome tragati za odgovorom na pitanje kako možemo organizirati vlastiti život i odnose unutar BiH.
“U našem kontekstu postojala je jedna vrsta poštivanja različitosti koju nije moguće prenijeti ili „izvesti“ bilo gdje. To mogu posvjedočiti mnogi ljudi u BiH iz svoga života. Nekima je diljem svijeta različitost teret i opterećenje. Nama je u BiH to Božji dar.”
Smatrate li da su višereligijske sredine mjesta boljeg života?
Pitanje dobrog života ne ovisi samo o strukturi stanovništva i njezinom religijskom sastavu. Višereligijsko je društvo i francusko, ali nije usporedivo s bosanskohercegovačkim društvom. Nas se često promatra kao problem, mada i u ovakvim okolnostima postoje snažnije međuljudske i međureligijske veze u našem društvu nego u mnogim evropskim i u demokratski razvijenim društvima. U našem kontekstu postojala je jedna vrsta poštivanja različitosti koju nije moguće prenijeti ili „izvesti“ bilo gdje. To mogu posvjedočiti mnogi ljudi u BiH iz svoga života. Nekima je diljem svijeta različitost teret i opterećenje. Nama je u BiH to Božji dar.
Do koje mjere su isprepleteni nacionalni i vjerski identitet muslimana Bošnjaka?
Bošnjaci u BiH su imali otežavajuće okolnosti razvoja svoga nacionalnog identiteta. Bili su dio velikog Osmanskog carstva koje je imalo koncept konfesionalne utemeljenosti, milet, zato su znatno kasnije u odnosu na druge narode uspostavljali svoje nacionalne institucije. U periodu Austro-Ugarske koncept bošnjaštva je ugušen pred sami raspad te carevine i nastanak Kraljevine SHS. Zanimljivo je da se u rubrici nacionalne pripadnosti ljudi izjašnjavaju kao Bošnjaci a već nakon nekoliko godina ta rubrika je prazna, ne ispunjavaju je, jer više nije bilo opcije da se izjasne kao Bošnjaci. S obzirom na dugi period, u kojem se većinsko bošnjačko stanovništvo nije imalo priliku čak ni formalno izjašnjavati u nacionalnom smislu dominantnu ulogu je imala vjerska zajednica, a dodatnu konfuziju je stvorila nacionalna oznaka Musliman. Moderna bošnjačka nacija bi se trebala razvijati kao i sve druge evropske nacije. Religija jeste važno, ali nije dominantno obilježje nacije, prije toga je pripadnost zemlji, jezik, kultura itd.
Koja sjećanja ponajviše konstituiraju zajedničku memoriju Bošnjaka muslimana?
Važna je svijest o porijeklu, pripadnost zemlji, zajednički pogled na historijske događaje, jezik, kulturne vrijednosti, književnost, emocionalna povezanost kroz religiju itd. Postoje disputacije o povelji Kulina bana, ali definitivno je to jedan od dokumenta koji ima važnost u konstituiranju i kreiranju zajedničke memorije.
Kakvo Vi ustvari razumijevate čovjekov identitet?
Čovjekov identitet je skup zajedničkih vrijednosti koje usvojimo u obitelji, obrazovnom sistemu, kroz vjersko educiranje i općenito naš život u zajednici kojoj pripadamo i s ljudima s kojima te zajedničke vrijednosti dijelimo, prostor na kojem živimo, jezik kojim govorimo i sl.
Uza sve poslove poglavara muftijstava, najprije slovenskoga pa sada sarajevskoga, bavite se knjigom, teologijom. Koja je uloga teologije i teologa u vjerskoj zajednici, a koja u društvu?
Teolozi u vjerskoj zajednici nastoje artikulirati pitanja i teme koje su zanimljive za vrijeme u kojem živimo. Postoje „vječna pitanja“, kojima se uvijek vraćamo, to su fundamentalna pitanja teologije, ali postoje i savremena teološka pitanja kao što su pitanja o sekularizaciji, sekularizmu, pitanja New Age, ekologije, međureligijskog dijaloga, novim oblicima ateizma, eutanaziji itd. Djelujući odgovorno u vjerskoj zajednici teolozi doprinose uspostavljanju harmoničnih odnosa i u široj društvenoj zajednici. Na taj način zainteresiranoj javnosti predstavljaju teme i pitanja koja su od općeg interesa za savremena demokratska društva.
Razgovarao: Jozo Šarčević, polis.ba
(polis.ba)