Na današnji dan 29. 8. 1992. godine od granate ispaljene sa agresorskih položaja oko Sarajeva, a koja je pala ispred zgrade Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, poginuo je profesor mr. Nijaz Šukrić i njegov 11-godišnji sin Muhamed.
Prije toga, profesor Šukrić i njegov sin bili su zatočeni dva mjeseca u četničkom logoru Kula.
Rahmetli prof. Hadžem Hajdarević je o tome pisao:
“Sjećanje ću početi od dnevničkih bilješki 29. augusta 1992. godine:
“…Kasno je. Mrak je. Gusti, ratni sarajevski mrak. Nakon vedra i topla augustovskog dana. Možda je već 30. august? Nemam snage prići do sata… Večeras je ubijen profesor Nijaz Šukrić. Poginuo je i njegov sin Muhamed. Poginula je i Tenzila Hadžiabdić. Ljekari se bore za život Remzije Pitića. Kažu da je ranjen i reisul-ulema Selimoski. Minobacačka granata je pala na zgradu Vrhovnoga islamskog starješinstva. Nišanske su sprave već davno bile podešene, samo se čekao čas kad će zločinački prsti povući okidač. (Prošloga petka sreo sam profesora Šukrića sa sinom Muhamedom. Glava mi trne kad pomislim koliko je dječak bio lijep, lijep kao što je lijepa sušta životna radost, kad pomislim koliko su i babo i sin bili sretni jer su preživjeli zatvaranje u četničkom logoru Kula prije dva mjeseca…) Bože Dragi, smiluj se Nijazovoj ženi Nasihi i njihovim dvjema djevojčicama… Smiluj se svima nama…”
Nijaz Šukrić, četvrto od sedmero djece hadži Mehmeda i Sidika-hanume, čije je djevojačko prezime Zubčević, rođen je 15. maja 1940. godine u Travniku. Sklanjajući se od stradanja koja je uzrokovao početak Drugog svjetskog rata, roditelji ga već naredne godine odnose u Prizren. Nakon petogodišnjeg muhadžirluka vratili su se u Bosnu i nastanili u Sarajevu.
Četverorazrednu osnovnu školu (1950.) i osmogodišnju Gazi Husrev-begovu medresu (1959.) završio je u Sarajevu a Filološki fakultet (1963.) u Beogradu.
Na dvogodišnju specijalizaciju iz arapskog jezika odlazi u Irak, gdje na Institutu za visoke studije Univerziteta u Bagdadu sluša predavanja iz historije u akademskoj 1963/1964. i 1964/1965. godini, nakon čega se morao vratiti u domovinu radi odsluženja vojne obaveze. U septembru 1967. godine vraća se u Bagdad i na Filozofskom fakultetu prijavljuje magistarsku tezu pod naslovom Širenje islama i nastanak islamskih institucija u Bosni i Hercegovini u XV i XVI vijeku. Uspješno odbranivši tezu, vraća se u Sarajevo 1972. godine i dobiva posao profesora Historije islama i Arapskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi.
Uporedo sa radom u Medresi, mr. Nijaz Šukrić počinje pisati i objavljivati prve priloge u periodičnim publikacijama: đačkom listu Zemzem i Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva. Tretira teme na koje je bilo svedeno pisanje o islamu u uvjetima odvojenosti vjere od države i ograničavanja vjerskog života na mesdžide, džamije i, uz posebnu dozvolu, privatne prostorije.
U Medresi je upamćen kao drag profesor, vrstan metodičar i pedagog, koji je uspješno povezivao daleku prošlost i savremeni život. Iz Gazi Husrev-begove medrese mr. Nijaz Šukrić prelazi na rad u Gazi Husrev-begovu biblioteku, gdje se posebno angažira na prikupljanju rukopisnih knjiga i vrijedne arhivske građe rasute i zapuštene po džamijama i privatnim kućama. U tome radu pokušali su ga spriječiti, montirajući mu afere (prusačke levhe i sl.) i pozivajući ga na isljeđivanje. Pored Zemzema i Glasnika, sarađuje u Takvimu, Islamskoj misli, Preporodu i Analima Gazi Husrev-begove biblioteke.
Najplodnije godine spisateljskog rada mr. Nijaza Šukrića vežu se za vrijeme njegova rada na Fakultetu islamskih nauka, gdje je, od 1980. do kraja života, predavao Povijest islamske kulture i civilizacije. Prvenstveno za potrebe studenata, ali i za druge zainteresirane, preveo je jedno djelo i napisao jedan udžbenik. U svakom broju Zbornika radova ITF-a objavio je po jedan tekst. Tretirao je širok spektar tema vezanih za Božiju objavu, Božijeg poslanika, historiju islama, islamske institucije i znamenite ličnosti.