Foto: tačno.net
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini iz godine u godinu prati stanje islamofobije u BiH. Možete li mi reći kakvo je stanje po vašem mišljenju između dva izvještaja?
Problem s islamofobijom inače je, prvo, njeno definiranje, pa registriranje, prijavljivanje i izvještavanje o njoj. Mi smo društvo koje je prvo internaliziralo dobrim dijelom islamofobiju i različite druge oblike predrasuda i diskriminacija te smo se, nažalost, navikli na njih i uopće ih ne smatramo kao nešto što je vrijedno, da tako kažemo, pažnje pa da to prijavimo. Drugo, nemamo povjerenja da će se nešto desiti prilikom prijave, tako da to obeshrabruje prijavljivanje. Više puta se desilo, kada na mediju imate izljeve islamofobije ili čak ksenofobije ili drugih oblika rasizma, da nazovemo Vijeće za štampu ili agenciju da pitamo da li je iko prijavio ovakvo nešto? Odgovor koji dobijemo je da nije bilo prijava. Tako da mislim da uz svu dobru volju i Islamske zajednice i drugih koji se bave ovim pitanjima, kao što su neke nevladine organizacije i OSCE, imamo problem s tim under-reportingom, odnosno neprijavljivanjem islamofobije. I s tim u vezi nema nekog prevelikog značaja što izvještaj i postoji.
Šta bi po Vašem mišljenju bilo tačno određenje islamofobije?
Vi znate da se o tome još vode rasprave, uostalom kao što se vode rasprave o definicijama drugih oblika rasizma, uključujući antisemitizam. Vjerovatno ste u toku da se ovih dana vodi rasprava o tome koja će definicija antisemitizma biti prihvaćena od koje države i međunarodne organizacije. Kada je o islamofobiji riječ, mislim da možemo svesti priču na to da islamofobija u najmanju ruku ima dvije sastavnice. Jedna je mentalna, i ona se tiče predrasuda prema muslimanima, a druga se tiče djelovanja, znači diskriminacije prema muslimanima zbog njihove pripadnosti islamu ili njihove percipirane pripadnosti islamu. Dakle, možete imati predrasude protiv nekih muslimana, pojedinaca ili grupa, ali iz nekih drugih razloga, a ne na osnovu jednostavno njihovog identiteta ili percipiranog islamskog identiteta. Ono formalno ne bi spadalo pod islamofobiju, smatralo bi se nekim prekršajem ili krivičnim djelom, ako je već riječ o krivičnom djelu. Znači, šta je još važno? Važno je da kažemo šta nije islamofobija. Racionalna kritika islama, jer ako je sve islamofobija pojeftinujemo taj pojam i to je jedna vrsta inflacije. Onda ne postižemo svrhu uvođenja tog pojma, jer pojam islamofobija uvodimo kako bismo jedan fenomen mogli primjećivati, izvještavati i normalno poduzimati nešto i rješavati. A ako sve podvedemo pod islamofobiju onda nam jednostavno taj cilj izmiče.
Kako napraviti distinkciju između islamofobije i kritičkog stava prema islamu? Naprimjer, da li neki mislilac koji ima neke loše ideje prema islamu, da li one nužno moraju biti islamofobične?
Ne. Pazite, ako gledamo akademski, pa i praktično, pričom o islamofobiji mi pokušavamo zaštititi ljude, dakle pojedince i njihova ljudska prava koja budu ugrožena u slučaju islamofobije. E sad, imate granične slučajeve gdje ne postoji konsenzus među tijelima koja postavljaju standarde u ovoj oblasti. Ne možete tako lako povući crtu između ljudi, vjerovanja i ideja. Imali ste zbog toga, kad vrijeđate Isusa ili poslanika Muhameda, da to ima utjecaj na neke ljude, i sad je to granični slučaj. Pa ste imali slučaj u Austriji da je tamošnji sud proglasio da blasfemija u nekim slučajevima može biti protuzakonita iako u pravilu nije. Drugo, uzmite slučaj antisemitizma, trebalo bi da su ista kategorija islamofobija, antisemitizam itd. Upravo sada vodi se borba oko toga. Da li je atak na ideju stvaranja Izraela, cionizam i napad na državu Izrael, da li je to zapravo antisemitizam? Da li je anticionizam istovremeno i antisemitizam? Zašto je ovo relevantno, jer ako napadnete vjerske autoritete, Kur’an, to nije islamofobija. A onda drugi prave paralele i kažu zašto se onda napad na cionizam proglašava antisemitizmom.
Zbog čega postoje dvostruki standardi kada poredimo antisemitizam i islamofobiju?
Ovdje je svakako riječ o historiji jevrejskog naroda uzimajući Drugi svjetski rat kao najveće stradanje jevrejskog naroda. Tu su također bitni procesi koji su se desili i revizije unutar kršćanske teologije, posebno evangelističkih zajednica, gdje je zapravo cionizam praktički i kršćanska ambicija. Jevreji ne bi mogli sami iznijeti taj projekt da nije bilo podrške kršćanskih cionista koji su mnogo brojniji nego sami jevrejski cionisti. Tako da je ta priča složena, međutim ono što je važno ovdje jest da svjedočimo duplim standardima. Vrlo često kada međunarodne organizacije i nacionalne vlade dođu u situaciju da trebaju definirati islamofobiju neće da naprave ogledalo definiciji antisemitizma, nego pokušavaju naći neke druge formulacije.
Stoljećima se već u Evropi kroz satiru i uopće umjetnost provlači utemeljitelj kršćanstva Isus te svi bitni likovi kršćanstva – od Djevice Marije, svetog Pavla do svih apostola. Da li bi Islamska zajednica u BiH smatrala nedopustivim i to smatrala islamofobijom da se ključne ličnosti islama i neka opća mjesta u islamu provlače kroz satiru u javnom prostoru? Tu dakako ne mislim na vrijeđanja kakva smo vidjeli u nekim medijima, kao ni povezivanje s terorizmom.
Ja vam to stvarno ne mogu reći, ne predstavljam Islamsku zajednicu ni u kojem smislu. Prisustvovao sam situacijama, recimo, gdje se to pokušavalo uraditi i zaista nisam vidio nikakvu svrhu. I nisam samo ja, imao sam kolege, i profesor rahmetli Fikret Karčić, i njega da se sjetimo, koji je bio vrlo tolerantan, vrlo liberalan, međutim ni on nije nalazio razumijevanja. Činilo nam se nepotrebnim kada ovo nisu islamske republike niti monarhije gdje vjerski autoriteti kontroliraju javni prostor i sprečavaju izražavanje, da posežemo za tim umjetničkim izrazima gdje vam ništa drugo nije preostalo. Mi razumijemo da drugi ne prihvataju i ne dijele mišljenje muslimana, i kada to možete reći tako ne razumijem zašto biste to rekli na drugi način? Ali, rekoh vam, tu ne postoji konsenzus čak ni među evropskim sudovima. Ja lično ne vidim svrhu tome, osim da proizvodimo nepotreban animozitet među građanima različitih uvjerenja i onima koji to nisu.
Ne mislite li da bi jedan od načina na koji bi se Islamska zajednica trebala boriti protiv islamofobije javno negiranje većine onoga što influenseri pripisuju islamu?
Islamska zajednica, da nije nikakvih drugih obzira, iz svojih ličnih interesa ima razloga da djeluje i da pokušava ograničiti upliv i utjecaj tih influensera, jer to ipak nisu njeni predstavnici i samim tim to zalazi na prostor Islamske zajednice. Tako da Islamska zajednica, nema nikakve sumnje, nastoji, da tako kažemo, umanjiti taj utjecaj. Možda ste upratili da sam se i ja sam u jednom trenutku, i nije mi se jednom desilo da izađem s kontranarativom, suprotstavio kontranarativom tim influenserima. Međutim, izgleda da su ti influenseri u nekoj prednosti, reći ću vam neke moguće. Opća je atmosfera nepovjerenja prema institucijama bilo koje vrste, pa i prema Islamskoj zajednici i drugim vjerskim zajednicama. Ljude iz nekog razloga privlači neki neovisni glas. Drugo, kada imate instituciju, bilo kakva objava i reakcija mora proći određenu proceduru i tu se mora složiti više ljudi. To puno traje i u tom procesu izgubi se oštrina, možda i neka emocija, te se to razvodni, tako da na kraju to jednostavno ne odjekne. Dok neko ko je neovisni igrač može da kaže nešto što je primamljivo javnosti, da je privuče, da igra na emocije i ostalo. Tako da se Islamska zajednica tu zaista nalazi pred izazovom. Ako je vjerovati, a i sam imam uvid u ta istraživanja, uglavnom ne uspijeva da pretekne te influensere po svojoj gledanosti. Međutim, Islamska zajednica vjerovatno, da ne kažem da se tješi, ali ima na umu da ona ima svoje kanale komunikacije.
Vrlo su čudni ti lajkovi ili pregledi kod tih influensera. On šalje poruku koja je prilično konzervativna, a kada gledate slike ljudi koji lajkaju i pozitivno komentiraju vidimo ljude koji se ne slažu s konzervativnom porukom, tako da su to čudne stvari.
Mislite li da određene društvene norme tjeraju te ljude da komentiraju na taj način iako u prvom planu možda to i ne vjeruju?
Dakle, to je neko protestno lajkanje ili komentiranje. Vi znate da u našem društvu ima mnogo nezadovoljnih ljudi, pa i to što gledaju i lajkaju je protest. Mnogi naši influenseri su se iznenadili kada su, „zavedeni“ brojem pregleda i lajkova, izašli na izbore, znate kako su prošli. Ne znam koliko težine treba pridavati toj gledanosti.
Da li bi Islamska zajednica mogla uraditi nešto u pogledu ograničavanja od ljudi koji su sastavni dio Islamske zajednice u upravnom smislu, a koji dočekuju ili surađuju s tzv. influenserima kada im asistiraju kada dolaze u njihove gradove?
Ni sam nemam uvid, ali budite sigurni da postoji tu jako puno ograničenja i uvijek je pitanje mjere. Neki se žale da je Islamska zajednica prerestriktivna, da ne dopušta pristup svojim objektima, ne dopušta svojim službenicima da ugošćuju i dočekuju influensere. Pitanje je mjere, ali sigurno da Islamskoj zajednici, rekao sam, i kada ostavimo postrani misiju, interes i širi interes društva, kao organizaciji nije u interesu da ima slobodne strijelce. Postoji i drugi obzir koji Islamska zajednica ima. Ako želite da budete jedina Islamska zajednica, vi morate biti dovoljno široki da se većina muslimana Bosne i Hercegovine, da tako kažemo, nađe i prepozna. Ako biste to sveli samo na modernističkom, tradicionalnom, konzervativnom ili liberalnom tumačenju, mislim da bi to u nekom trenutku dovelo do formiranja paralelnih zajednica. Ako želite da izbjegnete taj scenarij, morate, da tako kažemo, razvijati interni pluralizam.
Mislite li da bi Islamska zajednica trebala da se oglašava povodom izjave imama jedne od glavnih sarajevskih džamija, Muhameda Velića, koji je nazvao Božu Vreću nakazom? S druge strane, Kur’an piše da je Bog stvorio čovjeka u savršenom obliku.
Vidite, prvo, ja ne bih da komentiram pojedinačno, jer zaista ne pratim dotičnog imama, ne stižem da pratim puno toga, čak ni ono što se tiče mene, a kamoli drugih. Tim rječnikom ja se nikada ne koristim i ne usmjeravam svoje studente da se tim rječnikom koriste. Inače, nove grupe i supkulture su jedan veliki izazov za islamsku teologiju uopćeno gledano, pa i za Islamsku zajednicu. I jasno je da mi nemamo artikuliran odgovor u svim dimenzijama. Mi smo zapravo tek načeli ili počeli formirati svoj, govorim o Islamskoj zajednici, stav, a to podrazumijeva – nema nasilja, nema diskriminacije, bar ne u onim elementarnim stvarima. Ja mislim da je to vrlo važno, ali očito Zajednica, ako ste upoznati s tim stavom Vijeća za fetve, sama ne može dati odgovore šta ćemo dalje, kako ćemo postupiti. Čak i kad imate ljude na pozicijama, i oni traže uputu više. Ali čini mi se da mi kao zajednica nismo sazreli u svom mišljenju i stavu, te kao rezultat imamo, da tako kažemo, iskakanja. I mislim da će neko vrijeme potrajati da se testiraju različite mogućnosti u tom smislu i da će se tek onda zauzeti stav.
Možete li reći koliko je New Age opasan po banalizaciju duhovnosti, islama, ali i svih drugih religija?
Sigurno da jest, ja nisam najbolja osoba za tu temu, imamo ovdje kolege koji se time bave. Ali, vidite, svaka epoha ima svoje neminovnosti. I ja mislim da je najvažnije kako ćemo na to reagirati. Uvijek se treba fokusirati na ono gdje možemo da utječemo na stvari jer smo previše mali da bismo mogli utjecati na globalne trendove. Nažalost, kao i u mnogim drugim stvarima, sporo reagiramo, a kamoli da anticipiramo određenje trendova.
Islamska zajednica je davno utvrdila da je njen temelj hanefijski mesheb i maturidijska akida. Da li se odustalo od toga i da li danas Islamsku zajednicu čine brojne zajednice – od selefijske, šiitske i različitih sufijskih tarikata? Da li je pluralizam nova pozicija Islamske zajednice?
Islamska zajednica nije odustala od te formulacije i još se drži hanefijskog fika maturidijske doktrine, ali, pazite, hanefijskog fika u ibadetima, to jest u obredima. Drugi dijelovi islamskog prava nisu ni relevantni, a držati se u njima samo jedne pravne škole postalo je nemoguće. U tom dijelu ta formulacija i dalje stoji. Već smo se na neki način dotakli drugog dijela vašeg pitanja. Puno je ljudi u zajednici koji bi voljeli da je ona više modernistička, liberalna, tradicionalna itd., međutim cijena njenog jedinstva je interni pluralizam. Lično mislim da je to bolje nego da imamo više zajednica i sve dok smo slobodna zajednica i dok razgovaramo mislim da imamo šansu da uvijek pronađemo stavove koji će biti kompatibilni s ovim našim kontekstom. Ako pogledate empirijska istraživanja o religioznosti bosanskohercegovačkih muslimana u komparativnoj perspektivi, a takvih je bilo nekoliko, vidjet ćete da su muslimani gotovo pa šampioni kada je riječ o osudi nasilja. Skoro niko od njih ne zagovara ovdje uspostavu bilo kakve islamske vlasti. Čak u odnosu na katoličku i pravoslavnu zajednicu u BiH mnogo više podržavaju sekularnu državu i mnogo više zagovaraju zapadnocivilizacijsku orijentaciju. Vi ste dobro primijetili, jedni se žale na prisustvo selefija, jedni na prisustvo šija, a treći na prisustvo sufija. Mislim da je jedina opcija isključivanje nasilnih i konspirativnih grupa i za njih ne bi trebalo da bude mjesta, a za sve ostale morat ćemo naći mjesta.
U pogledu poligamije, Islamska zajednica zabranjuje imamima da učestvuju u tome, a bivši reis Cerić je lično vjenčao Muamera Zukorlića s drugom ženom. Ostaje li Islamska zajednica vjerna bosanskoj tradiciji islama?
Vidite, poligamije u nekim, da tako kažemo, neslužbenim formama, ima i među muslimanima vjernicima, praktičarima, i među onima koji to nisu. Ako je to tačno što kažete, ne bi to, nažalost, bio jedini slučaj gdje su predstavnici Islamske zajednice na neki način odstupili od proklamirane politike, i to je nešto s čim njih treba suočiti. Ne znam kako su to sebi obrazložili.
Historija kršćanstva je puna spaljivanja neistomišljenika, lov na vještice i odsustvo kritičkog mišljenja obilježili su srednji vijek. Islam nema takvu tradiciju, ali ima takvih mjesta. Nedavno je profesor Muharem Štulanović na svojoj Facebook stranici, u raspravi sa sufijskim i šiitskim neistomišljenicima, ubijanje nepravovjernih mislilaca naveo kao primjer. Da li je suvremena islamska misao napravila temeljni otklon od tog dijela prošlosti?
Jednim aspektom tog pitanja, a to je, recimo, apostazija, bavim se intenzivno 25 godina, i nema nikakve sumnje. Apostazija je bila historijska kategorija koju treba prevazići i njoj kao takvoj nema mjesta u islamu. Što se tiče profesora Štulanovića ili bilo koga drugog, to je jedna prednost i jedan nedostatak islamske misli, a to je da nema centralni autoritet. Kada imate centralizirani autoritet, postoji mogućnost da on ode u pogrešnom smjeru, kao što smo imali slučaj s Katoličkom crkvom tokom stoljeća. Međutim, isto tako, kada imate decentralizirani autoritet, bez obzira na to koji progres napravili u razumijevanju, uvijek postoji opasnost da neki pojedinac ili grupa posegne za nekim mišljenjem ili stavom koji smo smatrali prevaziđenim. Tu nema lijeka, osim javne debate, a ako je riječ o pozivanju na nasilje to je onda predmet za državne organe.
Rasprava o sekularizmu u našem društvu vodi se već tridesetak godina. Slažete li se s fra Ivanom Šarčevićem da sekularizam štiti vjernike od zloupotrebe vjerskih svetinja za banalne političke stvari?
To je vrlo opširna tema, sad riskiram da sve što kažem bude nedorečeno, ali to je jedino moguće viđenje stvari. Recimo, razlog ili jedan od razloga zašto u Americi postoji sekularizam jest što su vjernici koji su bježali od vjerskih represija i progona u Evropi upravo zauzeli taj stav i rekli trebamo zaštititi bašču ili vrt vjere od divljine ovoga svijeta. Međutim, ovdje kod nas konkretno, da mi fokusiramo ovu priču, mislim da postoji još uvijek ideološki odnos prema nečemu što bi trebalo biti neutralnost institucija i javnog prostora. Neutralnost se kod nas decenijama pokušavala postići isključivanjem vjernika i mislim da nismo uspjeli, jer društveni prostor, institucije ne mogu biti bez boje, okusa, to jest ne može postojati vakuum. Neko će popuniti taj prostor i mi znamo ko ga je popunjavao od 1945. do 1990. Dakle, sada bi neki drugi vjerovatno da popune taj prostor. Po mom mišljenju bilo bi mnogo važnije da otvorimo taj prostor za što je moguće veći broj svjetonazora, tako da se svi ljudi osjete dobrodošli, i to bi bilo onda u skladu s članom 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima, dakle koja govori o slobodi vjere i uvjerenja, i to ne samo vjerskih, teoloških uvjerenja nego bilo kojih drugih filozofskih životnih uvjerenja. I mislim, nažalost, da i naši liberali tu pomalo kaskaju da razumiju taj koncept i još uvijek se vraćaju na neke stare modele i stara rješenja ili posežu za jednim od mogućih modela koji nisu uvijek najsretnija rješenja, laicističkim. Dakle, volio bih zaista da ne nastupam kao muslimanski teolog, kao vjernik, nego da svi pokušamo da nađemo mjesta za sebe unutar ovoga člana Evropske konvencije koji kaže da svi imamo pravo na manifestiranje svojih uvjerenja, teoloških ili drugih, vjerskih ili drugih, sve dok to naše manifestiranje ili ispoljavanje ne ugrožava javno zdravlje, sigurnost, red, moral i prava i slobode drugih.
Genocid u Palestini pred očima čitavog svijeta bez ozbiljne reakcije zabrinuo je mnoge koji su se pitali jesu li muslimani postali „oni drugi“. Da li se desila potpuna dehumanizacija muslimana i mogu li očekivati ono što su Jevreji doživjeli sredinom prošlog stoljeća?
Slažem se da nakon Gaze mnogo toga više neće biti isto. Uključujući, bar ne samo u muslimanskom svijetu, nego inače i u mnogim dijelovima svijeta, mislim da je reputacija liberalnog sistema vrijednosti doživjela žestok udar. I mislim da će nastupanje intelektualaca i vlada koje nisu osudile ovo i nisu ništa poduzele da se zaustave zločini i genocid u Gazi, u većini svijeta, dakle, više imati onu težinu koju je možda nekad imalo. Dakle, i to je relevantno i za ovo o čemu pričamo. Vidite, danas je mnogo teže pokušavati govoriti protiv radikala u muslimanskim redovima nego prije Gaze. Reći će vam, dobro, šta vi hoćete? Pogledajte šta govore i šta rade, i daje im se prostor u američkom Kongresu i izuzeti su od međunarodne pravde. Mnogo je teže zagovarati demokratsku agendu u muslimanskim sredinama nakon Gaze nego što je to bilo prije.
Da ne bude sve tako crno, po mom sudu, Organizacija ujedinjenih nacija, ako izuzmemo Vijeće sigurnosti, ovaj put je, barem njeni uposlenici i sekretarijat, učinila sve što je bilo u njenoj moći. To kako su Ujedinjene nacije organizirane s pravom veta, to je druga priča. Znamo za brojne evropske zemlje, članice EU, koje su se časno ponijele. To kako su se ponijele velike sile, kako su se ponijeli, nažalost, muslimanski susjedi Palestine, od njih nismo ni očekivali puno više.
Kakva je pozicija muslimana u Evropi po vašem istraživanju? Imamo napade ekstremista na džamije i muslimane širom Evrope, a istovremeno imamo gradonačelnika Londona koji je praktični musliman i koji organizuje najveći iftar na otvorenom u srcu Londona, a sedam dana nakon toga organizuje uspješan prajd na istom mjestu. Mogu li muslimani u Evropi postupati na isti način i biti Evropljani i muslimani, ili moraju birati kao što naznačuju radikali sa svih strana?
Muslimansko prisustvo u Evropi otvorilo je puno pitanja i jednostavno ni islamska teologija, ni vođe muslimanskih zajednica, dakle ni političari, kulturni radnici u evropskim zemljama, u evropskim društvima koja primaju te muslimane ne uspijevaju obezbijediti odgovore dovoljno brzo na sve te dileme, pitanja i tako dalje. Ja bih rekao da je slika pomiješana. Imamo, znači, aspekata koji ohrabruju. Vidite, vi do prije 150 godina niste mogli biti muslimani u Evropi. Sada je to moguće iako vam ne daju džamiju s munarom, niti je možete praviti gdje hoćete. Uprkos svemu, napravili smo veliki iskorak. Mnogi muslimani su se već izjasnili kada su otišli u ove evropske zemlje. Činjenica da se ne vraćaju govori da im je tamo bolje. Brine uspon ovih, da tako kažemo, negativnih trendova, desnice, islamofoba, uopće rasističkog diskursa, ksenofobnog diskursa. Dakle, tu sigurno ne treba biti naivan i treba to uzimati ozbiljno. Uostalom, opekli smo sa jednom, ovdje znamo na što to može izaći. E sad, ja uvijek kažem da imaju dvije Evrope. Ima Evropa koja je otvorena i raspoložena da prihvati muslimane, da uđe s njima u dijalog i tako dalje, i da se uzajamno prilagodimo, a ima i ona koja to odbija. Ponovo se vraćam na to da je važno da svi govorimo o onome na što možemo utjecati. Muslimanske zajednice mogu dati doprinos, mogu te procese integracije ubrzati, usporiti ili otežati. Nešto od toga je možda neminovno. I to je važno. Pazite, imamo primjere evropskih gradova u kojima su antiimigracijske stranke došle na vlast na osnovu svoje antiimigracijske politike. Kad su otišli s vlasti nakon osam godina, bio je veći procent imigranata nego kad su došli. Dakle, neki procesi su neminovnost. Zašto su neminovnost? Demografija je neminovnost, razlike u standardu su neminovnost. Evo, Bosna i Hercegovina ima svoje probleme, ljudi odlaze, ali odlaze i iz Hrvatske, koja nema naše probleme. Tako da je slika vrlo složena, ima razloga za optimizam, a svakako ima razloga i za zabrinutost.
Je li empatija temelj svakog čovjeka bio on vjernik ili ne? Ne mislite li da nismo imali dovoljno empatije prema zločinima iranskog i ruskog režima u Siriji, saudijskog režima u Jemenu, strašnim zločinima u Južnom Sudanu, Ukrajini? Biramo li mjesta u svijetu gdje ćemo suosjećati i biti ljudi?
Islamska zajednica je u svojim novinama na naslovnici objavljivala stradanja jemenskog naroda od drugih muslimana. Sirija također, mislim da smo bili jako glasni itd. Neminovno ipak ostaje, neke će krize uvijek biti naglašenije. Palestina uvijek, zbog raznih historijskih i vjerskih razloga. Činjenica je da bismo mogli imati izbalansiraniji pristup. Ali evo, recimo kada su u pitanju prirodne nepogode, uvijek je, bar u Bosni i Hercegovini među muslimanima bilo da se novac sakupljao za poplavljena područja. Ali da, u pravu ste, trebali bismo se navikavati da ne pravimo razliku među žrtvama između ostalog i zato što smo kad smo mi bili žrtve dobivali pomoć i od muslimana i od nemuslimana, i to bi tako trebalo.
