jere i religije u svojim tradicijama udomljuju raznolike molitvene običaje. Takve običaje oblikovala su kako vremena spokoja i blagostanja, tako i vremena kriza, straha, strepnje i pogibelji. Gotovo sve religije poznaju procesije i molitve izvan hramova, “u prirodi“, kako bi se to kolokvijalno reklo. Bilo je, ima i biće vremena kad su ove procesije multireligijski oblikovane i intonirane.
U doba haranja koronavirusa u Zürichu je, na inicijativu dr. Christopha Sigrista, svećenika centralne Crkve u Zürichu – Grossmünster (inače predsjednika Ciriškog foruma religija, te počasnog profesora dijakonskih nauka na Teološkom fakultetu univerziteta u Bernu), održana procesija – molitva na Željezničkoj stanici. Prije pet dana pozivu dr. Christopha Sigrista odazvali su se rabin Noam Hertig (iz Jevrejske vjerske zajednice u Zürichu), mr. sci. Muris Begović, upravnik i imam u Udruženju – krovnoj organizaciji – islamskih organizacija Züricha, te gospođa Dechen Kaning, članica odbora Kulturnog centra Songtsen House.
Četiri predstavnika vjerskih zajednica (jevrejske, kršćanske, islamske i budističke) za mjesto svoje procesije – molitve odabrali su Željezničku stanicu (Zürcher Bahnhof), to je u normalnim vremenima ljudima najnapučenije mjesto u Zürichu, gdje je dnevno prolazilo oko pola miliona ljudi. U ove dane krize Zürcher Bahnhof je jezivo prazno mjesto, područje koje sablasno zjapi.
Pa ipak, spomenuta tri predstavnika abrahamskih religija i gospođa Dechen Kaning (kao predstavnica tibetanskog budizma) privukli su pažnju švicarske javnosti. Njihovu procesiju – molitvu direktno je prenosila televizija, a rijetki prolaznici mobitelima su slikali ovaj važan molitveni multireligijski skup četiriju vjerskih prvaka. Također, ova procesija – molitva privukla je pažnju društvenih mreža i naišla na veliko odobrenje ljudi različitih vjera i uvjerenja, koji ove dane provode u samoizolaciji. Imam mr. sci. Muris Begović svoju molitvu je završio riječima: “Ono što mi u pandemiji vidimo je strašno i opasno, ali molimo Te, Uzvišeni Gospodaru, da nam daš snage da to što je od Tebe prihvatimo i da to što je danas opasno za našu zemlju i sve njezine stanovnike postane spasonosno. Amin!”
Ova hvalevrijedna procesija – molitva iz Züricha podsjetila nas je na jednu drugu multireligijsku procesiju, onu iz Damaska 1348, koju je u vrijeme Velikog pomora ili Velike kuge, zabilježio Ibn Batūta (1304-1369), marokanski geograf, putnik i istraživač, u svome Putopisu (Rihla). Kad je bio na jednom od svojih velikih putovanja, Ibn Batūta je prolazio kroz Damask i u julu 1348. (na otragu hidžretskog mjeseca rabīʻu s-sānīja), bez svoje volje i posve slučajno, upao u veliki grad kojim je harala strašna kuga (koja je tada, 1348. godine, već harala i velikim dijelovima Evrope).
Prema živim opisima Ibn Batūte, vlasti u gradu su preko svojih telala naredile da se posti tri dana uzastopno (utorak, srijeda i četvrtak), a potom su se stanovnici Damaska, sa svim predvodnicima, tog četvrtka navečer okupili u Velikoj džamiji, cijelu noć su klanjali i molili Boga da od ljudi odstrani kugu. Kad su u petak klanjali sabah-namaz, svi su izišli iz Velike džamije, bili su bosi, nosili su primjerke Kurʼāna, pridružili su im se jevreji sa primjercima Tore i kršćani sa primjercima Novog zavjeta, uz jevreje, kršćane i muslimane krenule su izvan Damaska, u velikoj povorci nalik egzodusu, njihove žene i djeca, svi su molili dragoga Boga, svi su plakali i ridali… Svi su zazivali svoje Božije poslanike i Božije glasonoše. Tako je ova multireligijska procesija, tvrdi Ibn Batūta, došla do Džamije stopala (Mesdžidu l-aqdām), koja se nalazi na južnim prilazima Damasku, na putu od Damaska prema Hidžazu, Jerusalemu i Mekki. Za ova stopala u Džamiji stopala vjeruje se da su otisak Musaovih/Mojsijevih stopala, stanovnici Damaska hodočaste ovo mjesto raznim povodima.
Prema Ibn Batūti, velika povorka je u Džamiji stopala provela nekoliko sati u dovama, molitvama, zazivanjima, sve zarad toga da dragi Bog otkloni kugu iz Damaska… Poslije su se vratili u Veliku džamiji u Damasku gdje su klanjali džuma-namaz i nastavili sa zazivima, molitvama i dovama. Ibn Batūta dodaje da je ova procesija svih stanovnika Damaska urodila plodom: “Uzvišeni Bog olakšao je patnju naroda, broj mrtvih u jednom danu [u Damasku] dostizao bi najviše dvije hiljade, dok je broj mrtvih (tada) u Kairu i Starom Kairu dosezao po 24.000 u jednom danu.”
“Prošla vremena nalikuju vremenima koja će doći više nego što voda nalikuje vodi”, rekao bi Ibn Haldun. (…)
Autor teksta: prof. dr Enes Karić