Amina Arnautović za Oslobođenje o izazovima prevođenja “Hasanaginice” na engleski jezik

Na koji ste način problematizirali interpretacije i načine prenošenja stila u engleskim prijevodima “Hasanaginice”?

– Kao metod sagledavanja dvadeset i pet objavljenih prijevoda bošnjačke balade “Hasanaginica” na engleski jezik, koristila sam lingvostilističku analizu, koju sam provela kako na tekstu izvornika balade tako i na svim njezinim prijevodima na engleski jezik, što se pokazalo vrlo plodonosnim metodološkim pristupom. Moj stilistički zadatak bio je uz pomoć višeslojne analize jezičkog izraza otkriti stvaralačke principe pjesnikove aktivnosti koji su postali principima unutarnje kohezije balade kao konačnog proizvoda te aktivnosti.

Vjernost i razumljivost

Potom, sagledati prevoditeljske strategije pomoću kojih su ovi stvaralački principi pjesnikove aktivnosti prenošeni u engleski jezik u postojećim prijevodima. Cilj mi je bio razmotriti te vrednovati sve ove tekstove na osnovi uvažavanja norme reproduciranja, s težištem na njihovoj vjernosti i razumljivosti, kao i na osnovi umjetničke norme, s težištem na estetskoj vrijednosti prijevoda. Pritom sam posebno razmatrala prevođenje stila balade kao njezine temeljne komponente koja je i čini književnom.

“Hasanaginica” je prevođena na engleski jezik dvadeset i pet puta, a od toga je njih četrnaest zapravo nastalo na osnovi Goetheovog prijevoda na njemački. Koje ste sve propuste uočili kada je riječ o tim prijevodima?

– Prevođenje poezije se općenito smatra najtežim vidom prevođenja do te mjere da su mnogi, poput Nabokova, Browninga, Jakobsona i Shellyja, isticali stajalište o nemogućnosti njezina prevođenja u smislu zadovoljavanja svih aspekata izvornika te prenošenja svih njegovih osobenosti u jezik i formu prihvatljivu kulturi i tradiciji ciljnog jezika. Međutim, neosporna je stalna potreba za iznalaženjem strategija pomoću kojih bi se u što većoj mjeri očuvao izvornik i u jeziku cilja. Ova analiza je, zapravo, potvrdila kako je teško udovoljiti idealu istovremeno vjernog estetski ucjelovljenog prijevoda, od kakvog nisam htjela odustati, naprosto jer smatram da usmenoknjiževno djelo vrhunske estetske vrijednosti kakvo je balada “Hasanaginica” zalužuje jedan takav prijevod i na engleski jezik. Tako sam, na osnovu svih saznanja do kojih sam došla lingvostilističkom analizom opravdano sačinila novi, dvadeset i šesti, prijevod balade, koji je objavljen kao zaseban rad s naslovom “Through linguo-stylistic analysis to a new retranslation of the ballad Hasanaginica” (“Lingvostilističkom analizom do novog prijevoda balade Hasanaginica”), čiji je cjeloviti tekst dostupan u elektronskom časopisu ExEll (Explorations in English Language and Linguistics), koji se nalazi u međunarodnoj bibliografskoj i citatnoj bazi SCOPUS. Većina njezinih ranijih prevoditelja, uslijed nedovoljnog poznavanja vjerskih običaja bosanskih muslimana, pogrešno interpretira određena mjesta u baladi, što se negativno odražava i na sami prijevod balade. Tako su i mnogi istraživači u pokušaju da odgonetnu motive balade, poput motiva stida, motiva nesporazuma, motiva nepravedno otjerane žene, motiva straha i drugih, dodatno ih mistificirali.

Kako ste, prema Austinovoj teoriji performativa, objasnili motiv puštanja žene koji je kasnije odredio ukupnu tragediju Hasanaginice? Kako su taj motiv prevodioci razumjeli?

– Prvo valja kazati da performativ predstavlja važan pojam u teoriji govornih činova, koja će kasnije potaći i razvoj pragmatike kao nove zasebne discipline. Performativ za Johna Langshawa Austina predstavlja iskaz koji direktno utječe na vanjezičku realnost. Dakle, samim iskazivanjem rečenice se vrši određena radnja. Naprimjer, iskaz ovlaštenog matičara “Proglašavam vas mužem i ženom” je pravi govorni čin koji uistinu mijenja realnost. Teorijom govornih činova u lingvistiku i filozofiju jezika je uveden novi pojam koji pokazuje da iskaz ne mora biti sama konstatacija, opis ili tvrdnja koja podražava realnost, već može utjecati na nju, mijenjajući, oblikujući i kreirajući je kroz jezik. Da mnogi prevoditelji balade “Hasanaginica” na engleski jezik nisu prepoznali ovaj motiv kao pravi govorni čin, jasno je iz prijevoda koji zanemaruju trostrukost Hasan-agina kobnog iskaza, koji stiže Hasanaginici u vidu poruke: “Ne čekaj me u dvoru b’jelomu,/ni u dvoru, ni u rodu momu!”. Kako i po kome ova poruka stiže do Hasanaginice prije pojavljivanja njezina brata s konačnom “knjigom oprošćenja”, nije nam poznato, ali je jasno da ova kobna poruka predstavlja pravi govorni čin u smislu J. L. Austinovog performativa, odnosno izričaja kojim se čini ili vrši određena radnja, tako da samim izgovaranjem ove poruke u imperativu, tj. “Ne čekaj me u dvoru b’jelomu, /ni u dvoru, ni u rodu momu!”, Hasan-aga ne samo da tjera ženu od kuće nego je u skladu sa šerijatskim pravom zapravo i pušta, odnosno razvodi se i formalno od nje.

I akademik dr. Mehmed Begović je u pokušaju razjašnjavanja izvjesnih stavova u baladi “Hasanaginica”, s gledišta šerijatskog prava prema kojem je muslimansko stanovništvo naših krajeva uređivalo i raspravljalo svoje odnose u braku i porodici, zaključio da se u ovom slučaju radi o Hasan-aginom otpuštanju žene (talak) i to neopozivom (bain) puštanju s težim posljedicama koje podrazumijevaju muževljevu nemogućnost povlačenja donesene odluke o razvodu, isplaćivanje ugovorenog vjenčanog dara ili mehra (mehri muedždžel), ženino vraćanje njenom rodu, gdje je starješina, odnosno mahrem (otac, djed, brat, amidža, daidža) prima pod svoju zaštitu, period iddeta ili postbračnog pričeka u toku kojeg je drugi može zaprositi, a po njegovu isteku i oženiti, kao i druge posljedice šerijatskog puštanja žene koje prepoznajemo u našoj baladi, a koje su mnogi njezini interpretatori, poput Henrika Barića i Nikole Andrića, pogrešno shvatali zbog nepoznavanja šerijatskog prava, ali i muslimanskih običaja. Begović napominje kako su u praksi naših muslimana, osim šerijatskog prava, i narodni običaji (adet), nepovoljniji od šerijata, ponekad određivali položaj žene i njezina prava. Ovakvo što se ogleda u praksi suprotnoj šerijatu, kod našeg muslimanskog stanovništva, gdje je kućni starješina imao neku vrstu očinske vlasti nad svim ukućanima, tako da je odlučivao ne samo o udaji ženskih nego čak i o ženidbi muških članova porodične zajednice. Običaji su tu, dakle, bili jači od šerijata, pa žene nisu izjavljivale svoju volju za stupanje u brak. U bosanskohercegovačkim muslimanskim običajima, kako Begović objašnjava, postojao je utvrđen redoslijed prilikom zaključivanja braka: zagledanje, prosidba, prstenovanje, vjenčanje, prevođenje u mladoženjinu kuću, svadba. Prilikom prevođenja mlada je stvarno prelazila ispod očinske pod muževljevu vlast, što se simbolički obilježavalo njezinim pokrivanjem pokrivačem koji šalje muž po “svata starješini”. Jasno je da je narodni pjevač koji je sačinio potresnu baladu o Hasanaginici dobro poznavao i šerijat i narodne običaje toga kraja i vremena.