Profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu dr. Ahmet Alibašić izjavio je u emisiji Izvan okvira na N1 da se bosanski muslimani jasno opredjeljuju za Zapad, pozivajući se na relevantna istraživanja i iskustvo izbjeglištva iz 90-ih godina, te upozorio da se islamofobija u savremenom kontekstu sistematski proizvodi kroz, kako je naveo, “industriju straha” koja manipulira postojećim nesigurnostima u društvu
Islamofobiju danas nije moguće razumjeti kao izoliran društveni fenomen niti kao spontanu reakciju na pojedinačne sigurnosne događaje. Ona se pojavljuje kao dio šireg ideološkog i političkog obrasca u kojem strah postaje instrument mobilizacije i upravljanja javnim percepcijama. Postoji određena psihološka i historijska podloga straha — opravdanog ili neopravdanog — ali sama po sebi ona ne bi proizvela intenzitet antimuslimanskog sentimenta koji danas vidimo bez svjesne manipulacije. Taj proces uključuje ono što se ponekad opisuje kao „industrija straha“: mrežu aktera, finansijera i interesnih grupa koje imaju koristi od postojanja jasno definiranog neprijatelja.
Nakon završetka Hladnog rata i nestanka „crvenog neprijatelja“, nastao je vakuum koji je u nekim političkim i sigurnosnim diskursima popunjen novim označavanjem prijetnje — često simbolički predstavljenim kao „zeleni neprijatelj“. Strah se pokazao kao najjeftinija politička strategija: ne zahtijeva pozitivnu viziju ni konstruktivnu ponudu, dovoljno je proizvesti osjećaj ugroženosti i usmjeriti ga prema određenoj grupi.
U tom kontekstu važnu ulogu igraju narativi o historiji i identitetu. Dominantne slike evropske prošlosti često su selektivne i iskrivljene. Primjeri pluralizma i tolerancije koji ne odgovaraju zapadnocentričnoj interpretaciji — poput složenih odnosa u srednjovjekovnoj istočnoj Evropi ili višestoljetnih doprinosa muslimanskih društava nauci, jeziku i kulturi — marginalizirani su ili izostavljeni. Takve interpretacije olakšavaju kasnije predstavljanje muslimana kao civilizacijski „drugih“, premda tragovi njihovog utjecaja ostaju vidljivi i u samim temeljima evropskih jezika, naučnih pojmova i institucija.
Istovremeno, ni muslimanska društva nisu imuna na vlastite mitologizacije prošlosti. Idealizirane predstave o historijskoj toleranciji često zanemaruju složenost i promjene kroz vrijeme. Preispitivanje tih narativa nužno je kako bi se izbjegla reprodukcija pojednostavljenih slika koje služe savremenim ideološkim potrebama.
Pitanje lojalnosti evropskih muslimana ilustrira dublju strukturalnu neravnopravnost. Sam zahtjev da se lojalnost mora dokazivati odražava pretpostavku sumnje. Historija, međutim, pokazuje da su muslimani kroz stoljeća bili lojalni građani i vojnici različitih evropskih država, često se boreći i protiv drugih muslimana. Lojalnost ne znači nekritičko prihvatanje svake državne politike; naprotiv, koncept „kritičke lojalnosti“ — odanosti principima uz spremnost na moralno protivljenje nepravdi — predstavlja zdraviji oblik građanskog angažmana.
Savremeni sigurnosni diskurs dodatno produbljuje problem kroz proces sekuritizacije identiteta, u kojem se kulturna razlika prevodi u sigurnosnu prijetnju. Time se oživljavaju stari stereotipi: muslimani su kroz historiju evropske percepcije prelazili put od heretika, preko opasnih neprijatelja, do poraženih protivnika — a danas se ponovo predstavljaju kao prijetnja, ovaj put ne vojna nego sigurnosna i demografska. Takvi narativi zanemaruju međuzavisnost savremenih društava i činjenicu da je historiju, ali i budućnost Evrope, teško zamisliti bez muslimanskog prisustva.
Debata o integraciji i asimilaciji otkriva krizu postojećih modela. I multikulturalni i asimilacijski pristupi pokazuju slabosti, ali rigidna asimilacija počiva na pretpostavci stabilnog i jasno definiranog skupa „lokalnih vrijednosti“, što se u praksi pokazuje iluzornim. Vrijednosti su promjenjive i često kontradiktorne, a identiteti društava rezultat su kontinuiranog pregovaranja. Integracija je stoga održivija kada se shvati kao uzajamni proces prilagodbe, a ne jednosmjeran zahtjev.
Širi politički kontekst dodatno komplikuje situaciju. Jačanje identitetskih politika može se tumačiti kao reakcija na globalizaciju, demografske promjene i osjećaj gubitka stabilnosti. Liberalni poredak pokazuje slabosti, ali empirijski podaci upućuju da muslimani najviše prosperiraju u društvima s visokim nivoom zaštite ljudskih prava i pluralizma. Uprkos privlačnosti konzervativnih etičkih diskursa populizma, upravo liberalni okvir nudi najviše institucionalnih garancija slobode i ravnopravnosti.
Migracije se često neopravdano stapaju s islamofobijom. Istraživanja pokazuju paradoks: negativni stavovi su često izraženiji u sredinama s manje neposrednog kontakta s muslimanima. Nepoznavanje proizvodi strah, dok direktno iskustvo smanjuje stereotipe. Stoga je komunikacija i obrazovanje važniji odgovor od izolacije ili zatvaranja.
Na kraju, pitanje znanja o islamu nadilazi specifične studijske programe. Kriza humanističkih nauka općenito sužava prostor za razumijevanje kompleksnih društvenih fenomena. Bez ulaganja u obrazovanje i interdisciplinarno znanje, javni diskurs ostaje prepušten pojednostavljenim narativima koji potiču polarizaciju.
Islamofobija se, dakle, ne može svesti na spontanu emociju niti riješiti pukim moralnim apelima. Ona je ukorijenjena u historijskim interpretacijama, političkim interesima i komunikacijskim praksama. Odgovor na nju zahtijeva kritičko preispitivanje narativa, jačanje znanja i spremnost na dijalog koji nadilazi binarne podjele.
Emisiju možete pogledati na linku: https://www.youtube.com/watch?v=9qWg3jSm8v8&t=2s
