Nakon što je objavljena krajem prošle godine, knjiga „Ka razumijevanju hadisa: savremeni obnoviteljski pristupi u hermeneutici hadisa“ postala je vrlo značajno štivo za istraživače, ali i za druge koji se zanimaju za istraživanje naslijeđa Poslanika, a. s. Autor knjige je dr. Fadil Maljoki, profesor s Katedre za hadis na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, s kojim smo razgovarali o izazovima korištenja hadisa u nauci, ali i u javnom prostoru
PREPOROD: Hadis i sunnet su važni u životu muslimana koji neće praviti razliku između ova dva pojma. No, kada se tumači vjera i od ljudi traži određena praksa, zašto je to važno razlikovati?
MALJOKI: Hadis i sunnet su dva najučestalija pojma kada je riječ o Poslaničkoj zaostavštini. Oni se ponekad koriste naizmjenično, odnosno, kao sinonimi. Imajući u vidu da postoje i druga određenja ovih pojmova te princip da se o terminologiji ne raspravlja, iznijet ću nekoliko nijansi u pogledu njihovih značenja u određenim kontekstima i u terminologiji određenih učenjaka.
U bosanskom jeziku je napravljena odlična razlika između ova dva pojma. Kažemo u hadisu (a ne u sunnetu) stoji da je Poslanik, a. s., nešto rekao, uradio, imao određenu osobinu, da se desio neki događaj za njegova života, čime aludiramo na to da je hadis predanje, izvještaj ili informacija o Poslaniku, s. a. v. s., u najširem smislu. S druge strane, kažemo da je sunnet (a ne hadis) biti skroman, pomoći onome ko je u potrebi, isplatiti radnicima platu na vrijeme, poštovati zakonske procedure i tome slično, čime aludiramo na to da je sunnet uzorni život Poslanika, s. a. v. s, njegov stil življenja ili njegova zaostavština. Dakle, ovdje je riječ o tome da je hadis predanje o Poslaniku, s. a. v. s., a sunnet sadržaj ili poruka koja se iz hadisa izvodi. Shodno ovim određenjima, sunnet je u određenom smislu širi pojam od hadisa, jer se ne saznaje samo na osnovu predanja/hadisa već i na osnovu Kur'ana, pa i predanja o prvim generacijama muslimana koje su na najautentičniji način predstavljale njegovu zaostavštinu.
Na tom tragu, treba imati u vidu da hadise treba protumačiti i da se sunnet uvijek i nužno ne ogleda u doslovnom tumačenju (izdvojeno razmatranih) hadisa. Od ključne važnosti je da imamo u vidu da sunnet ima interpretativni karakter i da nije uvijek samorazumljiv. Ukoliko stavimo znak jednakosti između našeg razumijevanja sunneta i samog sunneta, postoji velika vjerovatnoća da druge, koji ne tumače sunnet kao mi, smatramo manje vrijednim, a to dovodi do isključivosti, kao i dogmatizacije i ideologizacije hadiske nauke, pa i, ako hoćete, muslimanskog uma. Može neko, naprimjer, pročitati hadis u kojem se kaže da zemlja pripada onome ko je kultivira i na osnovu toga zaključiti da mu pripada bilo koja parcela koju kultivira u današnjem vremenu, smatrajući to sunnetom. Međutim, mnogi učenjaci, među kojima je Ebu Hanife, kazat će da je to Poslanik, s. a. v. s., kazao kao politički vođa, tj. kao neko ko je imao vlast u svojim rukama, želeći da ljude potakne na rad i iskorištavanje prirodnih potencijala. Da bi se ovaj sunnet primijenio, kazat će ovi učenjaci, potrebno je da aktuelna vlast donese istu odluku na osnovu procjene koristi i štete u datim okolnostima.
Shodno kazanom, sunnet se u određenim kontekstima dovodio u vezu s raširenom Poslaničkom zaostavštinom, njenom primjenom i razumijevanjem, dok su se pod hadisima podrazumijevala predanja koja na ovaj ili onaj način govore o Poslaniku, s. a. v. s., bez obzira na to koliko su raširena i da li se i na koji način primjenjuju. To je razlog zbog kojeg postoje predanja u kojima se pravi jasna razlika između sunneta i hadisa, pa se u jednom od njih kaže da je istaknuti hadiski učenjak Abdurrahman b. Mehdi kazao da je Sufjan es-Sevri imam u hadisu, ali ne i u sunnetu, da je El-Evzai imam u sunnetu, ali ne i u hadisu, a da je Malik b. Enes imam i u jednom i u drugom. Ova razlika ima poseban značaj u hanefijskoj i malikijskoj pravnoj školi, u kojima praksa prvih generacija muslimana i njihova tumačenja igraju vrlo značajnu ulogu u recepciji hadisa.
Naivno je držati da određena tumačenja koja imamo na ovim prostorima, bez obzira da li dolaze s Istoka ili sa Zapada i iz kojih zemalja dolaze, imaju za cilj isključivo širenje onoga što njihovi zagovornici smatraju tačnim, istinitim ili pravovjernim. Problem je puno kompleksniji i vjerujem da ga mnogi nisu svjesni. Konkretnije kazano, pitanje da li ćemo određeni hadis protumačiti na ovaj ili onaj način, ne mora biti samo metodološko-epistemološko već može biti i političko-interesno pitanje i ticati se puno šireg pitanja autoriteta i borbe za moć i prevlast.
Spomenimo još jednu razliku, opet kažem, imajući u vidu da postoje i određenja ovih pojmova koja nećemo spomenuti. Sunnet se u određenim kontekstima dovodio u vezu s onim aspektima Poslaničke zaostavštine koji imaju obavezujući karakter, odnosno, u kojima je on djelovao kao uzor, kao neko ko treba biti slijeđen. Tako će Aiša i Ibn Abbas, r. anhuma, u kontekstu govora o obredima hadža, kazati da Poslanikovo, a. s., noćenje u mjestu El-Muhassab/u dolini El-Ebtah, prilikom povratka s Mine, nije sunnet, pod tim misleći na to da vjernici nisu dužni Poslanika, s. a. v.s ., u tome slijediti. Ova razlika između onoga što je Poslanik, s. a. v. s., radio s ciljem da bude uzor svojim sljedbenicima, s jedne, i onoga što je radio pod utjecajem običaja i društvenih standarda svog vremena te ličnih sklonosti, mišljenja i preferencija, vrlo je važna u teoriji tumačenja hadisa. Treba imati u vidu da hadisi govore o oba spomenuta aspekta Poslaničke zaostavštine i da je jedan od zadataka onoga ko tumači hadis da napravi jasnu razliku između njih. U određenim se tekstovima hadisa jasno naznačava da Poslanik, a. s., ponekad iznosi svoje lično mišljenje, da djeluje pod utjecajem emocija, da određeni njegovi savjeti nisu bili obavezujući za njegove ashabe, da je napravio određene greške koje su u vezi s ovosvjetskim pitanjima i slično.
Osam ključnih pitanja
PREPOROD: U svojoj knjizi analizirate pristupe hadisu, odnosno, pokušaje klasifikacije na literalistički, fikhski, idžtihadski pristup. Ne ulazeći dublje u ovakve klasifikacije i njihova ograničenja, jeste li mogli prepoznati koje tendencije danas dominiraju pri tumačenju hadisa u Bosni? Kojih pitanja treba biti svjestan neko ko želi tumačiti neki hadis javnosti pa, čak, donijeti i pravno rješenje, što neki prakticiraju?
MALJOKI: U jednom od poglavlja svoje knjige govorio sam o tendencijama u tumačenju hadisa u odnosu na velika pitanja hadiske discipline koja se bavi razumijevanjem hadisa i ukazao na brojne kriterije unutar kojih možemo razvrstavati različite pristupe. Te tendencije začete su još za života Poslanika, s. a. v. s. Postoje posebne studije o tumačenju hadisa kod ashaba i u tim studijama se navode brojni primjeri hadisa po pitanju čijeg tumačenja su se razišli sami ashabi. Među ashabima je bilo onih koji su određene hadise doslovno razumijevali i onih koji su u pogledu njihovih tumačenja primjenjivali ciljni pristup ili ih protumačili u skladu s njihovim sekundarnim značenjima. Bilo je onih koji su smatrali da su određeni hadisi uvjetovani kontekstom i onih koji su iste hadise protumačili na način da su držali da kontekst nije bitan faktor u određivanju njihovog namjeravanog značenja. Bilo je onih koji su smatrali da su određeni njegovi iskazi opći te onih koji su držali da se oni odnose na posebne situacije ili da su u vezi sa specifičnim statusom koji Poslanik, s. a. v. s., ima itd. Svi pristupi koje danas imamo kod muslimana, pa i kod nas ovdje, nastali su iz različitih tendencije koje su se javile još za života ashaba, a koje su kasnije razvijane i sistematizirane. Te tendencije se mogu dijeliti u odnosu na škole mišljenje, učenjake kao pojedince i konkretne hadise. Treba imati u vidu da opće karakteristike, koje možemo prepoznati kod pojedinih škola mišljenja i učenjaka, ne znače nužno da su oni svaki hadis tumačili u skladu s tom općom karakteristikom i da od toga nije bilo nikakvih izuzetaka.
Kada je riječ o tumačenju hadisa, to je kompleksna nauka i njome se ne može svako baviti, čemu, nažalost, možemo danas svjedočiti. Kada želim da pojednostavim metodologiju tumačenja hadisa, obično kažem da postoji osam pitanja koja trebamo postaviti kada se susretnemo s određenim hadisom. O tim pitanjima može se napisati obimna studija, a ovdje ću ih samo nabrojati uz vrlo kratka pojašnjenja:
1) Da li je hadis vjerodostojan? – Među hadisima ima hadisa dobre vjerodostojnosti, hadisa slabe vjerodostojnosti i apokrifnih hadisa;
2) Šta se u hadisu tvrdi? – Ovo pitanje podrazumijeva jezičku analizu onoga što se Poslaniku, s. a. v. s., pripisuje;
3) Ko govori ili djeluje? – Ovo pitanje tiče se različitih uloga koje je Poslanik, s. a. v. s., imao, jer on nije djelovao isključivo kao neko ko ustanovljava univerzalne norme, već i kao politički vođa, sudija, čovjek i neko ko ima specifični status, što ima značajne implikacije na tumačenje hadisa;
4) Zašto je Poslanik, s. a. v. s., nešto rekao ili uradio? – Ovo pitanje podrazumijeva identificiranje cilja kojem je Poslanik, s. a. v. s., težio;
5) Kome je Poslanik, a. s., nešto rekao i u čijem društvu je nešto uradio? – Ovo pitanje podrazumijeva da je Poslanik, a. s., uzimao u obzir stanje pojedinaca i grupa koje poučava;
6) i 7) Kada i gdje se odigralo nešto što se Poslaniku, s. a. v. s., pripisuje? – Ovo pitanje odnosi se na vrijeme i mjesto određenog događaja koji se zbio za života Poslanika, s. a. v. s., ali i opće vremensko-prostorne okolnosti, odnosno, društveno-kulturni kontekst vremena u kojem je Poslanik, s. a. v. s., živio;
8) Kako je Poslanik, a. s., nešto rekao? – Ovo pitanje odnosi se na neverbalne i paralingvističke znakove kojima je određen Poslanikov, a. s., iskaz bio popraćen.
Sva ova pitanja stoje u komplementarnom i dinamičnom odnosu i treba imati u vidu da hadisi često ne nude odgovore na mnoga od njih, zbog čega je potrebno podrobno analizirati druge relevantne izvore i sprovesti temeljito istraživanje. Naravno, nisu sva ova pitanja relevantna za sve hadise.
Hadiska nauka ne treba biti izuzetak
PREPOROD: Kada govorimo o obnoviteljskim pristupima u hadiskoj nauci, o čemu govori i Vaša knjiga, šta su glavne odrednice tih pristupa i zašto su nam bitni, osim onih koji pretenduju da diskreditiraju hadis u ime podređivanja hadiskih tekstova, pa i vjere, svakodnevici i savremenim trendovima?
MALJOKI: Bilo kakvo diskreditiranje hadisa i sunneta smatram vrlo pogubnim i obnova, u pozitivnom smislu riječi, ni na koji način ne može podrazumijevati takvo nešto. Pod obnoviteljskim pristupima podrazumijevam nastojanja da se hadiska nauka razvija i domisli, a ne radikalni revizionizam koji je svojstven pristupima koji negiraju ili relativiziraju značaj sunneta. Svaka nauka, da bi uopšte bila nauka, treba biti podložna sistematizaciji, analitičko-kritičkom pristupu, razvoju i osavremenjivanju. Hadiska nauka ne treba biti izuzetak i najbolji segmenti naše interpretativne tradicije nam govore u prilog tome.
Učenjaci su kroz historiju unapređivali hadisku nauku, sučeljavali mišljenja i kritički pristupali stavovima drugih. Samo su na taj način mogli biti autentični i dati originalni doprinos. U tom smislu, tu njihovu praksu trebamo slijediti i danas i ne dogmatizirati hadisku nauku, jer takav ambijent nije poticajan za intelektualni razvoj i intelektualnu uključivost. Trebamo imati u vidu da je prijašnja ulema živjela u drugačijim okolnostima i da je stavove zauzimala i vjeru živjela shodno tim okolnostima. Sam Poslanik, s. a. v. s., nam je pokazao da Tekst i kontekst stoje u dinamičnom i komplementarnom odnosu, budući da je mijenjao svoje odluke i smjernice zbog promjene konteksta, da se rukovodio principom postepenosti, da je uzimao u obzir kolektivnu i pojedinačnu svijest ljudi kojima se obraćao…
Na tom tragu, danas postoje posebni razlozi koji opravdavaju nešto drugačiji pristup tumačenju određenih hadisa i o tim razlozima sam podrobno govorio u svojoj knjizi. Svijet u kojem danas živimo je znatno drugačiji u odnosu na svijet u kojem su živjeli klasični hadiski učenjaci. Danas nema klasičnog ropstva, nema „Kuće islama“ i „Kuće rata“, nema puno toga što je bilo prisutno u klasičnom razdoblju islama. Današnji društveni standardi nisu isti kao društveni standardi vremena u kojem je živio Poslanik, a. s., i klasičnog razdoblja. Nauka je došla do saznanja koja nisu bila dostupna ranijim učenjacima. Obim informacija kojima raspolažemo je znatno veći u odnosu na prijašnja vremena. Ukratko, puno toga je drugačije i hadise treba sagledavati i kroz prizmu savremenih izazova, pitanja i saznanja.
Kako sve ovo ne bi bila puka teorija i kako ne bi došlo do nerazumijevanja onoga o čemu govorim, navest ću tri primjera. Hadis prema kojem je slamanje kosti umrlog čovjeka jednako slamanju kosti živog čovjeka se u prošlosti sagledavao kroz prizmu čuvanja dostojanstva umrlog čovjeka. Danas se ovaj hadis razmatra u svjetlu mogućnosti transplantacije organa i brojni učenjaci će kazati da je dozvoljeno slomiti kost umrlog čovjeka ako se na taj način želi pomoći živom čovjeku, uz poštivanje određenih uvjeta i regulatornih pravila. Postoji nekoliko hadisa koji govore o utvrđivanju očinstva na osnovu sličnosti, zakletve i nekih drugih kriterija. Primjenjivati ovakve hadise sasvim doslovno može biti u skladu sa slovom sunneta, ali ne i u skladu s njegovim duhom, jer se danas očinstvo sa sigurnošću može utvrditi putem DNA analize. Poslanikovi, s. a. v. s., savjeti po pitanju traženja nauke i spoznaje primjenjivali su na način da su ljudi učili čitati i pisati, slušali učene ljudi i putovali u potrazi za znanjem i sticanjem što većeg broja informacija. Ove Poslaničke smjernice nas danas obavezuju da dajemo originalni naučni doprinos, imamo što bolje rangirane i kvalitetnije univerzitete, borimo se političkim i drugim sredstvima da se veći procenat BDP-a izdvaja za obrazovanje i imamo čitalačku kulturu. Brojne druge primjere sam naveo u svojoj knjizi.
Cijeli intervju je dostupan u posljednjem broju Preporoda, 15. mart 2025. godine
