Claude Lévi-Strauss započinje svoje Tužne trope ovim riječima: „Došlo je vrijeme da se i ja prihvatim pripovijedanja o svojim ekspedicijama. Trebalo mi je, međutim, dosta vremena da se na to odlučim.“ Na sličan način, i meni je došlo vrijeme da se prihvatim pisanja i ispričam kako mi je u Istanbulu, na Erasmus mobilnosti. Doduše, on je nakon 15 godina odlučio da opiše svoju ekspediciju u Latinsku Ameriku i Amazoniju, a meni tek nekoliko dana da zabilježim svoje utiske o boravku u gradu na dva kontinenta.
Erasmus mobilnost – neobičan naziv za studijski boravak sa nelošim stipendijama.
– Mama, idem na Erasmus.
– Na šta ideš, dijete?
– Erasmus, mama. U Istanbul. Bit ću tamo jedan semestar. Fakultet i sve to.
– Pa samo hodaš!?
– …
Zvaničan naziv ovog projekta je Erasmus+, a prema Wikipediji, to je projekt Europske unije koji podržava obrazovanje i razvoj mladih. Za moju majku, to je „hodanje“, a za mene prilika da otkrijem kako se Istanbul ne proteže samo od Lalelija do Sultanahmeta. Grad je mnogo veći nego što sam mislio, vjerujte mi. Velik je i Univerzitet u Istanbulu, koji me, da se izrazim fudbalskim žargonom, „uzeo na šestomjesečnu pozajmicu“.
Kratka historijska napomena: Univerzitet u Istanbulu nastavlja tradiciju Dar el-Fununa, ustanove osnovane 1846. godine. Tokom vremena, Univerzitet se značajno transformisao, ali o tim promjenama moglo bi se mnogo više reći nego što ovdje imam prostora za pisanje.
Ono što vrijedi spomenuti je da se glavni kampus, prepoznatljiv po svojoj impozantnoj kapiji, nalazi na trgu Beyazit. Nažalost, tamo idem samo kada trebam predati neki dokument u Erasmus ured ili zamijeniti eure u lire – mjenjačnice u tom dijelu grada nude najbolji kurs. Dobro, i one na Laleliju nisu za odbaciti. Provjereno.
Većinu svog vremena ipak provodim na Teološkom fakultetu, čiji je kampus smješten u Iskenderpaši. Teološki fakultet ima odsjeke na turskom, arapskom i engleskom jeziku. Ipak, dominantan jezik sporazumijevanja je turski, a u mom slučaju engleskoarapskoturski. To ne znači da sam vješti znalac sva tri jezika već da sam „upregnuo“ sva svoja znanja iz ova tri jezika kako bih uspostavio komunikaciju sa ostalim studentima. Najveći broj studenata dolazi iz Turske, ali tu je i znatan broj studenata iz različitih azijskih, afričkih i arapskih zemalja. Predmeti koje sam odabrao slušati – kažem “odabrao” jer ovdje postoji lista predmeta za svaku godinu, pa se pri upisu bira sedam predmeta ili kurseva – su: Historija moderne Palestine, Komparativna teologija, Svjetske religije i Kiraet VII.
O Istanbulu neću trošiti riječi jer smatram da moje spisateljsko „umijeće“ nema dovoljno kvaliteta da opiše ovaj grad. Uostalom, tu su i knjige Orhana Pamuka, u kojima ga je on maestralno dočarao.
Sve ovo što sam opisao samo je mali dio iskustava doživljenih u ovih nekoliko sedmica u Istanbulu. Mogao bih pisati o događajima iz studentskog doma u Bayrampaši, ili o tome kako prolazim kroz tunel da bih stigao do metro stanice, ili o tome kako sam upoznao jednog Talijana dok smo tri sata čekali da nam uzmu otiske prstiju za vizu. Upravo zbog ovakvih trenutaka sam se i odlučio doći ovdje, ali to ćemo ostaviti za neki drugi put (vjerovatnije da nećemo).
Svi misle da se u velikim gradovima dešavaju velike stvari, ali ja mislim da to nije nužno tačno. U velikim gradovima dešavaju se mnogobrojne stvari, a ljudi ih, kao pojedinci, doživljavaju ili kao velike ili kao nebitne.
Na kraju mojih „skraćenih tropa“, želim izraziti zahvalnost Bogu koji me doveo ovdje i omogućio mi da vidim ljepotu Njegovog stvaranja. Također sam zahvalan svima na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, koji svojim trudom i vremenom omogućavaju studentima priliku za ovakva putovanja i dragocjena iskustva.
Piše: Almedin Sinanović
