Select Page

John Kelly je autor više od deset knjiga koje se bave znanošću i propitivanjima njezinih dometa, kao i ljudskim ponašanjem. Kellyjevo djelo “Veliki pomor” je prisno ispričana povijest velike epidemije kuge.

For all the triumphs of modern science, infectious disease retains the ability to render us as impotent as our medieval ancestors.

…usprkos svim trijumfima moderne znanosti, infektivna zaraza zadržava sposobnost da nas učini nemoćnima kao i naše srednjovjekovne pretke.

John Kelly, 2005. godine.

1. Ranjivo 21. stoljeće John Kelly je američki autor koji je spisateljsku slavu stekao djelom “The Great Mortality, An intimate history of the Black Death” (Veliki pomor, prisno ispričana povijest velike epidemije kuge u četrnaestom stoljeću). Ova knjiga je prvi put objavljena 2005. godine u Velikoj Britaniji, potom je izišla i 2006, a izdanje po kojem mi pišemo ovaj osvrt pojavilo se 2013. (izdavač Harper Perennial, London, New York, Toronto i Sydney). John Kelly je autor više od deset knjiga koje se bave znanošću i propitivanjima njezinih dometa, kao i ljudskim ponašanjem. Kellyjevo djelo “Veliki pomor,” prisno ispričana povijest velike epidemije kuge u četrnaestom stoljeću, prikazali su Guardian, Independent on Sunday, History Today, Washington Post, New York Times Review…

U uvodu John Kelly obavještava da on, prvotno, nije imao namjeru napisati knjigu o Velikom pomoru (The Great Mortality, na talijanskom La moria grandissima) u svijetu u 14. stoljeću, već je, kako kaže, prikupljao građu za knjigu koja bi se bavila zarazama i epidemijama koje se očekuju u 21. stoljeću. John Kelly se već ranije (u devedesetim godinama 20. stoljeća) u jednom svom djelu bavio sudbinom bolesnika zaraženog HIV-om. Tada je spoznao da pandemijske zaraze i danas imaju mogućnost “da razore svjetove, a ne samo pojedince…”.

Kad je John Kelly (1999) završio tu svoju knjigu “Three on the Edge: The Story of Ordinary Families in Search of a Medical Miracle” (Troje na rubu: Priča o običnim porodicama u potrazi za medicinskim čudom), postao je svjestan opasnosti pandemija u vremenima 21. stoljeća. Njegove bojazni potvrdio je i Jonathan Mann, profesor sa Harvarda, koji je opomenuo da je bolest AIDS (ili SIDA) “početak jedne zastrašujuće nove ere”. Tada je profesor Jonathan Mann izjavio: “Povijest našeg vremena biće obilježena povratnim erupcijama novootkrivenih zaraza”. Također, stručni časopis New England Journal of Medicine (broj od 1997) upozorio je na to da se “opasnost od izbijanja infektivnih zaraza treba ozbiljno primiti”.

Ova i druga upozorenja podstakla su Johna Kellyja da (nakon proučavanja Ebole, Marburške zaraze, SARS-a, Avianske (ptičije) gripe, zatim HPS-a itd, za koje tvrdi da bi mogle biti prijetnja u 21. stoljeću) pristupi pisanju knjige o Velikom pomoru ili kugi u četrnaestom stoljeću koja je zahvatila Evropu i Aziju (ili Euroaziju, kako to John Kelly voli reći). Ta namjera ga je odvela u prošlost, kao i činjenica da Ebola, Marburška zaraza, SARS, Avianska (ptičija) gripa, HPS itd, izbijaju nekontrolirano, naglo, neočekivano. Autor, ne bez doze straha, ističe da se sa zaprepaštenjem treba sjetiti da je od AIDS-a umrlo 27 miliona ljudi (i sve to desilo se čak nakon dva svjetska rata, kad je medicina, dakako, moćno uznapredovala).

John Kelly se, kako sam kaže, tada zaputio u biblioteke (New York Public Library i Butler Library) i prihvatio proučavanja dokumenata iz 14. stoljeća koji govore o Velikom pomoru (posebno je tretirao period od 1347. do 1351)

2. Hiljadu dana Smaka svijeta od 1347. do 1351. godine John Kelly je u bibliotekama ostao nekoliko godina, proučavao je srednjovjekovne dokumente: pisma, dnevnike, hronike, poslanice, svjedočanstva, sjećanja, epistole – sve to u vezi Velikog pomora (1347-1351). Uočio je da je, baš kad je posrijedi i ova kuga, srednji vijek nama još uvijek nepoznat ili nedovoljno poznat. Naime, Evropa i Azija su tada, procjenjuje se, u nekim gradovima i oblastima izgubile trideset, četrdeset ili pedeset posto stanovništva, a negdje je, čak, i do 60 procenata stanovništva smrtno stradalo u groznim mukama. John Kelly dodaje da je o ovoj kugi najviše dokumenata preostalo iz Evrope i njezinih gradova.

Razumije se, sadržaj cijele knjige Johna Kellyja o ovoj katastrofi ovdje je nemoguće prepričati, niti izbliza spomenuti sva svjedočanstva nesretnih savremenika strašne kataklizme. Naprimjer, jedno svjedočanstvo nekog čovjeka iz Siene (Toskana, Italija) katastrofičnim riječima kazuje kako je on gledao “čopore divljih pasa kako kopaju po svježim grobovima umrlih od kuge…”. Čovjek iz Siene je samo zapisao: “Ovo je kraj svijeta!”. Posebno su strašni opisi koji govore o lijesovima umrlih ljudi te kuda sa njima, jer pokapanje velikog broja mrtvih naprosto je prevazilazilo snage (još) živih ljudi!

Kako su Evropa i Azija izgledale tada, u vremenima između 1347. i 1351. godine? John Kelly donosi opise: “Po gradovima i oblastima harala je smrt, blatnjavim putevima išle su hiljade uspaničenih ljudi (žene, muškarci, djeca), muževi su ostavljali svoje umiruće supruge, roditelji su napuštali svoju umiruću djecu. Javljale su se i abnormalne situacije: ljudi su namjerno udisali otrovne zadahe klozeta i odvodnih kanala ‘u nadi da obave cijepljenje i steknu imunitet protiv kuge’. Tu su i strašni opisi galija natovarenih leševima, poludjele djece koja trče opustjelim planinskim selima… Ukratko, u godinama 1347-1351. milioni ljudi diljem Euroazije počeli su razmišljati “o kraju civilizacije i sa njim o, možda, kraju ljudske rase”.

Prema Johnu Kellyju, vjerovatno je Veliki pomor najveća, ili jedna od najvećih, katastrofa koja su pogodile Euroaziju u drugom mileniju kršćanske ere. Naime, The Black Death (doslovno: Crna smrt ili Velika epidemija kuge u četrnaestom stoljeću) “stalno opominje iz prošlosti”, govori John Kelly.

3. Kako je došlo do Velikog pomora u 14. stoljeću? John Kelly tvrdi da je zaraza ove kuge krenula iz “oblasti između Mongolije i Kirgizije” (…region between Mongolia and Kirgizia). Ali, kako je moguće da se kuga tako (relativno) brzo raširi u 14. stoljeću, kad su tada “najbrži konji bili najbrže sredstvo” putovanja?! Kelly sa velikim sarkazmom dodaje da je ta “oblast između Mongolije i Kirgizije” čak i danas zabita i udaljena. Relativno brzo širenje kuge (1347-1351) John Kelly objašnjava činjenicom uspostavljanja novih trgovačkih puteva iz dubina Azije do gradova Bliskog istoka i same Evrope.

Uspostavljanje tih trgovačkih puteva u 14. stoljeću bilo je izravna posljedica velikih mongolskih osvajanja i stvaranja njihovih prostranih carstava. Bilo kako bilo, kuga je već u jesen 1347. godine bila u Evropi, potkraj septembra te godine bila je zaražena jedna flotila iz Đenove koja je bila usidrena u Siciliji, jedan hroničar Đenovljanin opisuje da je bolest takva da se “lijepi za same njihove kosti”.

Po svemu se čini da je Sicilija, svojim pomorskim položajem, odigrala strašnu ulogu u brzom prebacivanju kuge sjeverno, u kontinentalnu Evropu. Žarišta kuge uskoro su postali Đenova, Firenca, Venecija (“čamci su plovili venecijanskim kanalima i skupljali mrtve”), već u zimu 1347. kuga je zahvatila Španiju, južnu Francusku i, naravno, Balkan. John Kelly kaže da je jedan onovremenik sa Balkana zabilježio “kako čopori vukova sa brda napadaju preživjele i kako se hrane mrtvacima”. U ljeto 1348. zaraza kuge pogodila je sjevernu Francusku, Englesku i Irsku, posebno je stradalo stanovništvo u lučkim mjestima, ali i u drugim gradovima. U jesen 1348. kuga je harala Austrijom i prijetila Njemačkoj, a u godinama 1349. i 1350. pogodila je periferne oblasti Evrope (Škotsku, Skandinaviju, Poljsku i Portugal). Trebale su samo četiri godine (u doba kad su “najbrži konji bili najbrže sredstvo” putovanja) pa da Crna smrt oplovi i preplavi Evropu, kaže John Kelly. Dakako, slično je bilo i u velikim gradovima Azije i Mediterana.

U Evropi je ova kuga vrlo često shvatana i tumačena apokaliptično. Smatralo se da je kuga “kazna gnjevnog Stvoritelja” (the punishment of a wrathful Creator). Engleski kralj Edward III izjavio je da “pravedni Bog sada posjećuje sinove čovječije i bičuje svijet”. Bilo je mnogo onih koji su za kugu optuživali “ljudsku pokvarenost”, a Alfonso od Kordove je optuživao “zlikovce koji koriste otrove za širenje kuge”. Nažalost, za mnoge Alfonsove savremenike to je značilo, tvrdi John Kelly, povremeno pribjegavanje nasilju i antisemitizmu u srednjem vijeku koji je, inače, “bio period već obilježen žestokim antisemitskim izljevima”.

Evropa je tada izgledala sablasno, flagelanti (vjerska sekta koja se samobičevala), napadali su jevrejska naselja “ubijajući jevreje” itd. Čak i u vrijeme vrhunca kuge, u Evropi su bjesnili manji ratovi između zavađenih strana. Dakako, taj period Crne smrti ispunjen je i primjerima velikog čovjekoljublja. John Kelly tvrdi da je glavni ljekar pape Klementa VI, Gui de Chauliac, ostao u Avinjonu do posljednjeg dana kuge, dok je dotični papa otišao da bi izbjegao zarazu.

4. Vremena nakon Velikog pomora John Kelly tvrdi da je veliki procenat postradalih od kuge posljedica nereda koji je vladao u tadašnjoj Evropi: ekonomska stagnacija, prljavština i nemoral (filth), prenaseljenost (u odnosu na životne resurse), obične bolesti itd. On spominje i križarske ratove (iz 12. i 13. stoljeća) koji su iscrpili Evropljane. Evropa je u ranom 14. stoljeću bila, kako tvrdi John Kelly, “jedno nezdravo mjesto za život” (an unhealthy place to live).

Sa godinom 1351. dolazi do postepenog povlačenja kuge. Evropa i Azija bile su iscrpljene. Zavladale su druge muke i nevolje, bilo je potrebno obnoviti privredu i poljoprivredu itd. Uskoro dolazi i do renesanse, Evropa se obnavljala. Pa, ipak, sjećanje na Veliki pomor nije nikada izbrisano.

John Kelly detaljno opisuje samu bolest kuge (iz 1347-1351), tvrdi da dokumenti govore o “pneumonijskoj kugi koja napada pluća” (pneumonic plague, which attacks the lungs). Ali, postoje i mišljenja da je ova kuga bila slična Antraksu ili Eboli.

Kako smo rekli, knjiga Johna Kellyja objavljena je 2005, a mi konsultiramo izdanje iz 2013. godine. Na kraju svoga predgovora John Kelly podsjeća na to da se sama historija nikada ne ponavlja, ali se poziva na Voltairea koji je rekao “da se čovjek uvijek ponavlja”. Odatle i strahovi Johna Kellyja da bi moglo doći do pandemija u 21. stoljeću, jer faktori koji su bili na sceni u doba Velikog pomora još uvijek su tu: Evropa, Kina i Srednji istok. Danas je na sceni ekspanzija i trgovine i ljudi (trade and human expansion), a to dvoje su “blizanačke himne moderne globalizacije” (the twin anthems of modern globalization).

Globalizacija danas sve više otvara udaljena područja zemaljske kugle, a sam transport omogućuje mobilnost kako ljudi, tako i mikroba, kaže John Kelly. “Putovanje za koje su zaraznim klicama ove kuge trebala desetljeća da bi se završilo u 14. stoljeću, sada traje jedva jedan dan”, govori ovaj autor.

Recimo na kraju da John Kelly zloguko kaže, iako to nerado čini (pozivajući se na englesku novinarku Felicity Spector), da nas danas mogu pogoditi zaraze “iznenada, koje su šokantno srednjovjekovne” (suddenly, schokingly medieval).

Također, Kelly citira riječi Felicity Spector: “Čini se da je modernost vrlo lomljiva stvar”. (Modernity, it seems, is a very fragile thing).

(…)

Autor teksta: prof. dr Enes Karić