Više me poznanika i prijatelja u posljednje vrijeme zabrinuto pitalo kako vidim situaciju kod nas i u svijetu. Njihova zabrinutost je tolika da blokira njihovo razložno odnošenje prema događajima. Neki od njih spominju Sudnji dan u različitim varijantama. Ne vjerujem da iko od ljudi zna kako će svijet izgledati kad se trenutne turbulencije smire. To nas, međutim, ne sprječava da mislimo i činimo što možemo kako bi ishod bio što bliže onome što želimo.
O Gazi sam pisao i pisaću opet. Isto je i sa razvojem na domaćoj političkoj sceni, ali trenutno ne znam šta smisleno da kažem što već nije viđeno/rečeno ili je rečeno ali bi imalo jačeg efekta ako bi to još jednom bilo ponovljeno. Možda griješim, ali dođu vremena kada riječi (pa ni djela) nemaju smisla. Sjetimo se poslanika Jusufa koji je Egipćanima kad su došle sušne godine preporučio da ništa ne siju. Samo bi uzalud bacali sjeme u zemlju. Poslanik Muhamed a.s. je nekad sjedio uz Kabu i učio dove dok su mu mučili drugove. Neki od ashaba nisu mogli prihvatiti da je to sve što se može učiniti a on ih je podsjetio da su vjernici i prije njih prolazili slične kušnje. Drugi put je mučenima govorio da se strpe i naviještao im Džennet. Nije mogao ništa više osim da moli i preporučuje im „stratešku strpljivost“. Obaveza nam je činiti sve što možemo ali postoje granice s kojima se moramo pomiriti. Te granice nisu apsolutne, jednom za svagda fiksirane i mogu se pomjerati u budućnosti. Slabost nije sudbina, ali valja prihvatiti trenutna ograničenja kakva jesu.
Šta možemo učiniti i dalje ostaje relevantno pitanje. Kratkoročno, zagovaranje/lobiranje za Palestinu u ovakvoj konstelaciji odnosa ima malo efekta ali valja raditi na promjeni opće klime i odnosa prema palestinskom pitanju u svijetu. Za tu će promjenu, bojim se, trebati vremena. Od ostalih opcija za obične građane, meni naumpadaju donacije za razne palestinske potrebe i, svakako, dove. Ko ima neku drugu ideju neka podijeli. Spisak onoga što se može činiti dugoročno za nas, za Palestince i za bilo koje drugo pravedno pitanje je mnogo duži. Njega elaboriramo kad govorimo o potrebi učenja, obrazovanja, istraživanja, rada, dobre vladavine i svim drugim načinima osnaživanja i podizanja otpornosti na nevolje. Tu su naše mogućnosti mnogo veće ali nažalost tu nam pažnja i volja popuštaju, što je tema za drugu priliku.
Što se tiče velikih odluka o njima moraju odlučiti sami Palestinci, oni u Palestini i oni van Palestine. Nismo u njihovoj koži. Možemo ih samo podržati u njihovim legitimnim i legalnim zahtjevima.
Ne pišem ovo da bih pravdao muslimanske vlasti, intelektualce ili obične ljude koji ne ispunjavaju svoj emanet, već da čestiti ljudi ne gube nadu i da ne odustaju od dobra koje čine. A uvjeren sam da bez obzira kako bolno bilo gledati ubijenu i zatočenu djecu ovo nisu događaji bez presedana. Krstaši su krvavo osvojili Jerusalem i njime vladali decenijama dok su samo 1000 kilometara istočno u Bagdadu nominalnu vlast imale abasijske halife a efektivnu „moćni“ Seldžuci. Vjersku poruku su im, između ostalih, tumačili slavni Ebu Hamid el-Gazali (u. 1111), Abdulkadir el-Gilani (u. 1166) i Ahmed er-Rifa'i (u. 1182). Četiri puta bliže, u Damasku djelovao je veliki učenjak Ibn Asakir (u. 1176). Nešto dalje na zapadu u Kairu stolovao je drugi, šiijski halifa.
Krstaški ratovi nisu jedini primjer iznimne muslimanske nemoći. Sekta Karamita je 930. godine iz Kabe iščupala Crni kamen i odnijela ga u Istočnu Aarabiju. Vrataili su ga 23 godine kasnije uz otkup koji im je platio abasijski halifa! Mongolska razaranja nema potrebe spominjati. U Bici kod Omdurmana 1898. Britanci su ubili 12.000 Sudanaca (koji su vjerovali da se bore za Mehdija) izgubivši pri tome samo 48 vojnika. Dakle, 250 Sudanaca na jednog Britanca. To je mnogo gori omjer od ovoga čemu svjedočimo.
Konačno, neki se pred scenama osakaćene i spržene djece pitaju zašto patnja, problemi, bol i zlo u svijetu? Nije mi poznato da postoji definitivan odgovor koji može zadovoljiti ljudsku žeđ za ovom vrstom spoznaje ali iz različitih eksperimenata koje ovdje nemam prostora obrazlagati (npr. „Universe 25“) čini se da ni svijet u kome bismo imali svu sigurnost, hranu i druge uslove za „idealan“ život ne bi bio ništa bolji. I dalje bismo bili nejednaki, nasilni jedni prema drugima i moralno dekadentni. Zato, umjesto da očajavamo nad onim što ne možemo promijeniti svoje vrijeme, energiju i resurse usmjerimo na ono na što možemo uticati. Rezultati neće izostati makar ne došli brzinom koju bismo željeli. Ta borba nema alternativu. Ne budemo li se borili možemo očekivati totalnu destrukciju, ne samo islamskih života i svetinja već svih: „Da Bog ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Božije ime. A Bog će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu. Bog je zaista moćan i silan!” (Kur’an).
