U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu večeras je održana promocija monografije “Srebrenica – Potočari 1995–2025: Srebrenička dova”, u organizaciji Centra za dijalog – Vesatijja.
Na promociji su se obratili urednik Monografije, akademik Mehmed Akšamija, priređivač dr. Ekrem Tucaković i izdavač dr. Senad Ćeman.
Uz promotore, prisutnima se obratio i reisul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein-ef. Kavazović.
– Trideset godina je od genocida u Srebrenici. Još su živa sjećanja na taj teški zločin i žrtve koje je on donio. Još su živi nalogodavci i svjedoci, ali mnoge majke nisu. Otišle su s ovog svijeta noseći u sebi bol i tugu. Mnoge žrtve još nisu pronađene i pokopane. Mislili smo, kada godine budu prolazile, da će biti lakše i da će biti manje poteškoća da se dođe do podataka o masovnim grobnicama. Nažalost, svjedoci smo šutnje i nakon toliko godina. Zato naša borba ne smije stati i moramo činiti da se sačuvaju sjećanja na genocid. Ova knjiga, monografija po slici i riječi, pokušaj je da se zabiljaži dio puta koji smo zajedno prošli svih ovih godina – poručio je reisul-ulema Kavazović.
Monografija kroz tekstove, dokumente i jedinstvenu umjetničku viziju sažima tri decenije živog pamćenja genocida nad Bošnjacima u Srebrenici.
Akademik Mehmed Akšamija govorio je o sadržaju Monografije i izazovima pri izradi.
– Možemo reći da smo veoma zadovoljni rezultatima, iako je urađeno u kratkom vremenu, jer smo radili dan i noć. Cilj je bio uraditi nešto što dosada nije bilo. Najveći izazov je bio nedostatak arhivske građe u ustanovama. Uvijek mislimo da to treba neko drugi uraditi. Nakon pronalaska arhivske građe, formirali smo fizionomiju knjige. Ova knjiga je živo tijelo. Morate imate uvod, razradu, događajnost i kraj – kazao je Akšamija.
Dodao je da je urađena vizualizaciju onoga šta je Srebrenica bila prije, šta se desilo tokom agresije te da je, na kraju, predstavljen jedan zaključak u smislu društvenog priznanja Srebrenice, ne samo kod nas nego i u svijetu.
– Ovo je naš doprinos Srebrenici – da ostane zapisano i vidljivo. Ono što mi je posebno drago jeste da se ova knjiga dijeli, ne kupuje se – kazao je urednik Monografije Akšamija.
Priređivač monografije dr. Ekrem Tucaković je kazao da ova monografija posebno afirmira i pomjera percepciju dove.
– Kroz zbirku srebreničkih dova, 14 kolektivnih dženaza na kojima su učene ove dove, ona je dobila posebnu dimenziju. Dovom se šalju univerzalne poruke i stavovi po pitanju genocida, istine, pravde i života u dostojanstvu povratnika, kako domaćoj tako i međunarodnoj javnosti – istakao je dr. Tucaković, kazavši da je, kao takva, ova monografija inovativna i drugačija.
Istovremeno, Mongrafija je i odraz višedecenijskog svjedočenja, duhovne artikulacije i društvene angažiranosti Islamske zajednice u suočavanju s posljedicama genocida.
Kroz dove, poruke i govore reisul-uleme dr. Mustafe Cerića te rezolucije, poslanice, pisma i hutbe posvećene Srebrenici, ova monografija dokumentira i institucionalni odgovor i ljudsku potrebu za istinom i pravdom.
– U vremenu kad smo tragali za kostima i mjestu za ukop, bilo je mišljenja da ukop trebamo uraditi bilo gdje, osim u Potočarima. Prva dženaza je bila u odsutosti u blizini Kladnja. Pritiskom majki Srebrenice i našom podrškom, uspjeli smo da Potočari budu mjesto gdje će se ukopavati šehidi. Najveću zaslugu imao je visoki predstavnik Paddy Ashdow, koji je povratio Fabriku akumulatora, koja je sad muzej. Tada smo krenuli u projekat izgradnje Musalle – kazao je Cerić, koji je bio reisul-ulema od 1993. do 2012. godine.
Podsjetio je da kolektivne dženaze nisu bile samo lokalne nego su dobile međunarodnu dimenziju.
– U svemu tome ne smijemo zaboraviti da je 2009. godine donesena prva Rezolucija o genocidu u Srebrenici u Evropskom parlamentu, a vrhunac svega je usvajanje Rezolucije u Ujedinjenim nacijama 2024. godine. Kada se sve to uzme u obzir, možemo, povodom Monografije, kazati sebi da smo uradili što je bilo u našoj moći. Ova monografija je vrhunac, kruna svega onoga što mi možemo svijetu pokazati, nešto što je najkompletije šta smo imali dosad i uradili o genocidu u Srebrenici kroz kolektivne dženaze i kroz dovu – kazao je on.
Prema njegovim riječima, ovdje dova nije samo čin ibadeta nego je poruka “koju smo izricali na bosanskom, engleskom i arapskom jeziku kako bi nas čuo cijeli svijet”.
– Ovaj način, uz sav bol, prilika je da generacijama koje budu dolazile kažemo da, ako ikad budu došli u istu situaciju, tri stvari ne smiju govoriti: ne mogu, ne znam i ne daju. Moraš biti jak, sposoban i da niko i ne pomisli da ti ne da nešto što je tvoje pravo – kazao je dr. Cerić.
Monografiju je izdao Centar za dijalog – Vesatijja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, a direktor dr. Senad Ćeman je kazao da je ova monografija mnogo više od publikacije, jer je Srebrenička dova – dova pretočena u knjigu.
– To je kolektivna dženaza pretočena u formu, u kojoj se svaka riječ, svaka fotografija i svaka molitva pretače u svjedočanstvo – da nismo zaboravili, da nećemo zaboraviti i da ćemo pamtiti dostojanstveno. U proteklim decenijama često smo govorili o Srebreničkom cvijetu kao simbolu žrtve i bola, ali manje smo govorili o Srebreničkoj dovi – toj tihoj, skrušenoj molitvi koja se učila nad tabutima, pred svijetom koji je šutio. Ako je cvijet simbol žrtve, onda je dova simbol naše duhovne snage, naše kolektivne, saburli istrajnosti i našeg odnosa prema Bogu i prema istini – istakao je dr. Ćeman.
Na promociji se obratila i predsjednica udruženja Pokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa” Munira Subašić, koja je podsjela da su joj ubijena 22 člana porodice, među njima i njen muž te najmlađi sin.
– Evo, prošlo je 30 godina od kada mi, majke, tražimo istinu, čekamo pravdu. Imale smo na početku tri cilja. Prvi cilj bio je pronaći kosti naše djece, da zločinci koji su činili genocid izađu pred lice pravde i da odgovaraju. Ako su naša djeca žrtve, imaju imena i prezimena kao žrtve, i zločinci moraju imati imena i prezimena kao zločinci. Pošto je u Srebrenici poslije genocida ostalo pet i po hiljada djece siročadi, koja su ostala – neko bez oca, neko i bez oca i bez majke, naš cilj je bio da ih odgojimo bez mržnje i bez osvete. U tome smo stvarno uspjeli – kazala je ona.
Umjesto mržnje i osvete, kako je kazala, danas su ta djeca doktori, inženjeri, profesori, govore nekoliko stranih jezika.
– Gdje god odem, vjerujte, svugdje sam srela barem jednog, dva, tri naša Bošnjaka, posebno djecu iz Srebrenice, koja su uspješna. Vjerujte, djeca rade u Senatu, s kongresmenima. Jednom sam, prije nekoliko godina, kad sam bila u Americi, srela jednog momka, kaže: “Teta Munira, ja sam iz Srebrenice.” Onako gledam ja u njega i kažem mu: “Znam ti oca, evo, prepoznala sam te.” A svijet i Evropa koji su gledali kad ubijaju našu nevinu djecu, ništa nisu uradili, ali ništa nisu ni naučili poslije 30 godina. Evo, vidimo dok mi sjedimo ovdje, Ukrajina, Palestina, mnoge majke ponovo doživljavaju ono što smo mi doživljavale. Sve ono što gledamo sad – što se događa u Palestini – sve je to bilo u Srebrenici. Djeca su umirala zbog ranjavanja, od gladi, žene isto – dodala je ona.
Između ostalog, na kraju je poručila da su Bošnjaci dobri, ali da trebaju biti još bolji, učiti jedni od drugih, više se poštovati.
– Moramo se malo više poštovati, pa ćemo biti bolji. Ovo ne govorim samo u svoje ime, ovo govorim u ime hiljada majki čija su djeca nevino ubijena. Evo, 30 godina dolazi, 30 tužnih godina. Ali, ipak, mogu da kažem da mi, majke koje smo izgubile svoju djecu, nismo umrle 95. godine, nismo pokopane tada, nego smo uspjele da dokažemo čitavom svijetu da su naša djeca nevino ubijena samo zato što su imali drugo ime i prezime i što su bili muslimani – kazala je Subašić.
Večerašnjom promocijom moderirao je Nedim Hrbat, izvršni direktor programa Media centra Islamske zajednice u BiH.
Objavljivanje monografije “Srebrenica – Potočari 1995–2025: Srebrenička dova” podržali su BH Telecom d.d. Sarajevo, Stranka demokratske akcije, Centar za napredne studije, imam Hajdudin, džemat u Cugu – Švicarska i Azra i Aid Ahmić.
