Moj omaž prof. dr. Jusufu Ramiću, Alimu – učenjaku tišine i svjetla
Piše: dr. Mustafa-ef. Cerić (reisul-ulema 1993.-2012.)
U ovim danima, kad riječi teško nalaze put između duše i papira, opraštamo se od čovjeka koji je svojim tihim prisustvom obilježio jedno cijelo razdoblje našeg intelektualnog, duhovnog i kulturnog života – profesora, prijatelja i brata, prof. dr. Jusufa Ramića, koji je u 87. godini života preselio na Ahiret.
Kairo, 1974. – susret koji ostaje
Upoznah ga davne 1974. godine u Kairu, u Misionarskom studenskom gradu Al-Azhara, gdje su boravili brojni studenti iz cijeloga svijeta, pa tako i studenti iz Bosne, puni znatiželje, ponosa i čežnje za znanjem. Dr. Ramić je već bio pred završetkom svoje studija na Al-Azharu. Pripremao je svoju doktorsku disertaciju iz arapske knjiženosti, tačnije o književnosti egipatske porodici al-Muwayliḥi (Usrah al-muwayliḥī wa atharuhā fī al-adab al-ʿarabī). Miran, povučen, ali uvijek prisutan duhom. Njegova riječ bila je blaga, ali duboka; njegov osmijeh, tih, ali pun razumijevanja.
Za nas novake, koji smo tek koračali kroz hodnike Al-Azhara, bio je poput starijeg brata – nesebičan, srdačan, uvijek spreman da pomogne, a nikada da se istakne. Bio je često uz svog nerazdvojnog brata, prijatelja i saputnika po studijama na Al-Azharu dr. Ahmedom Smajlovićem – energičnim, prodoran i karizmatičnim. Premda se ponekad činilo da Jusuf stoji u Ahmedovoj sjeni, svako ko ga je poznavao znao je da je dr. Ramić bio svjetionik tišine – osobnost sui generis, alim – učenjak, koji je disao s ritmom Kur’ana i govorio jezikom njegove ljepote.
Korijeni i putevi znanja
Rođen 1938. godine u Šeheru kod Kalesije, Jusuf Ramić je rano pokazao ono što će ga kasnije obilježiti – smirenost, ozbiljnost i nepokolebljivu posvećenost znanju. Nakon osnovne škole završio je Gazi Husrev-begovu medresu 1958. godine, a potom, tragajući za širinom znanja, studirao pravo u Ljubljani i Beogradu.
Njegov istinski duhovni put započinje 1962. godine, kada odlazi u Kairo i upisuje Fakultet arapskog jezika na Al-Azharu – svjetioniku islamskog znanja. Prije odlaska bio je imam u Čajniču, a po povratku, 1974. godine, započinje njegov dugogodišnji rad u službi Islamske zajednice i obrazovanja.
Najprije kao šef Kabineta reisul-uleme, potom kao profesor arapskog jezika i književnosti na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu. Na tom putu, od docenta do redovnog profesora, pa sve do dekana Fakulteta, pokazivao je ono što je oduvijek bilo njegova osobina: skromnost u ophođenju, ali veličinu u znanju. U penziji uživao je zasluženo u počasti „profesora emeritusa“.
Čuvar jezika i duha Kur’ana
Dr. Jusuf Ramić nije bio samo arapski filolog, nego tumač duha arapskog jezika, čovjek koji je znao da riječ nije samo sredstvo izraza, nego i most između čovjeka i Boga Svevišnjeg. Njegova ljubav prema jeziku Kur’ana bila je ljubav prema suštini Objave, prema mudrosti i ritmu koji oživljava srce. Otuda njegova pažnja bila posvećena analizi prijevoda Kur'ana na bosanski, gdje nije dopuštao da se izvorno značenje kur'anskih riječi prevodi neodgovorno i stihijski kako prevoditelj pokazao svoju poetsku ili umjetničku vještinu na račun izvorne kur'anske poruke.
Kao urednik brojnih časopisa – „Preporoda“, „Islamske misli“, „Zbornika radova Islamskog teološkog fakulteta“ – ostavio je trag uredničke staloženosti i intelektualne preciznosti. Radio je u Biblioteci Gazi Husrev-begove medrese kao direktor, u Medresi kao profesor, i na Fakultetu islamskih nauka kao voditelj Katedre za Kur’an i kur’anske znanosti.
Njegov rad nije bio samo akademski, nego i duhovni; on je živio ono što je govorio, i govorio ono što je živio.
Tišina alima – učenjaka
Rijetko kada se pojavi čovjek koji toliko zna, a tako malo o sebi govori. Dr. Ramić nije tražio svjetla pozornice. Njegovo prisustvo bilo je nenametljivo, ali trajno; njegova riječ, rijetka, ali odmjerena. U vremenu kada su mnogi govorili glasno, on je govorio tiho – ali su ga zato svi slušali.
Bio je čovjek dostojanstva i blagosti, onaj koji ne nameće, nego vodi primjerom. U njegovoj blizini osjećala se neka posebna toplina – toplina znanja koje ne opterećuje, već oslobađa.
Dovi za alima – učenjak i brata
S njegovim odlaskom na Ahiret zatvara se jedno veliko poglavlje bosanske islamske misli, ali ne i knjiga koju je ispisao. Ona ostaje u generacijama njegovih učenika, u jeziku koji je podučavao, u knjigama koje je uređivao, u sjećanjima nas koji smo ga poznavali.
Neka mu Milostivi Gospodar podari najljepše mjesto u Džennetu.
Neka mu svaka riječ koju je izgovorio za dobro, svaka knjiga koju je otvorio i svaka duša koju je podučio, bude svjetlo u njegovom kaburu.
Rahmet ti, dragi brate Jusufe.
U tvojoj tišini sada odzvanja Kur’an – onaj isti čiji si jezik i duh nosio u srcu cijelog života.
Važana napomena i ozbiljan apel:
Nadam se da će Medžlis Islamske zajednice u Sarajevu prepoznati lik i djelo našeg dr. Ramića, koji je ostavio neizbrisiv trag u Islamskoj zajednici što ga kvalificira da dobije primjereno mjesto za ukop u jednom od harema u Sarajevu (harem Alipašine džamije), ako to već, zbog neprimjerenih okolnosti, nije mogao dobiti njegov brat, prijatelj i životnk saputnik dr. Ahmed Smajlović.
Svi smo Allahovi i svi se Allahu vraćamo!
Al-Fatiha!
Kratki zapis: O profesoru Jusufu Ramiću (1938-2025)
Piše: prof. dr. Almir Fatić
Bio je moj Profesor arapske književnosti na FIN-u (1996-2000). Uvijek raspoložen, dostupan i razgovorljiv (ne samo o arapskoj književnosti i arapskom jeziku, već i o drugim stvarima, npr. utakmicama Lige prvaka). Dostojanstvena izgleda, umjerena hoda, tiha govora. I dan danas pamtimo neke stihove kojima nas je učio…
I na postdiplomskom studiju (2002-2004) pred njim sam polagao ispite iz tefsirskih predmeta, u kabinetu u koji će me uskoro primiti s dobrodošlicom i punim uvažavanjem mlađeg kolege, asistenta za Tefsir, koji je tek otpočinjao svoj akdemski put (2005)…
Od tada pa sve do skora dijelili smo zajednički kabinet, ali i mnoge duge razgovore, kahve, duhanske pauze i dimove. Privilegija na kojoj sam Svevišnjem zahvalan. Ispričao mi je mnogo toga iz svoga života ispunjenog impozantnom biografijom, npr.: dvanaest godina na Azharu, sjedištu i središtu naše ehli sunnetske učenosti, prvi doktor islamskih nauka kod nas, šef kabineta tadašnjeg Reisul-uleme, direktor Gazijine biblioteke, urednik ‘’Preporoda’’, ‘’Islamske misli’’, ‘’Zbornika radova FIN-a’’, ”Anala GHB”, dekan FIN-a, zaslužan za pridruživanje FIN-a sarajevskom Univerzitetu, član Upravnog odbora Univerziteta u Sarajevu, mentor magistarskih i doktorskih radova, profesor emeritus…
Dvije teme su mu bile omiljene. Prva, o rahmetli prof. dr. Ahmedu Smajloviću, o kome je napisao i dvije knjige. Zapravo, ovo je priča o iskrenom i dubokom prijateljstvu dvojice azharovaca, kada su, onomad, svi izbjegavali dr. Ahmeda, dr. Jusuf ga nije napuštao; održao je i govor na Ahmedovoj dženazi na Barama.
Druga, o prijevodima Kur’ana. Dugo i duboko o tome je govorio Profesor. Napisao i knjigu ‘’Naši prijevodi Kur’ana i stil kur’anskog izraza’’, nešto najbolje napisano o toj temi. Zapravo, Profesor Ramić je utemeljitelj kritičkog čitanja prijevoda Kur’ana na bosanski jezik. No, Profesorov naučni doprinos tek treba da sagledamo, osvijetlimo i osvijestimo. Autor je više knjiga i brojnih radova.
Prije petnaest dana bili smo u posjeti Profesoru i njegovoj hanumi Jasmini. I opet smo najviše o prvim ajetima sure Bekare, i njihovom prijevodu…
P.S. Radostan sam da će Profesor biti ukopan u haremu Ferhadija džamije u Sarajevu. To mu i dolikuje. Znam ko je danas najviše učinio da to tako i bude. I Fakultet i Zajednica trebali bi sistemski riješiti to pitanje u skorijoj budućnosti.
Neka Časni Kur’an bude Zagovornik našem Profesoru na Sudnjem danu i Svjetlo na Sirat-ćupriji! Amin!
Prof. dr. Almir Fatić
