Povodom objavljivanja nove knjige doc. dr. Samedina Kadića, rukovodioca katedre za islamsku filozofiju Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu pod naslovom Islam i savremenost: Muslimansko moderno mišljenje danas će u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, s početkom u 14.30 sati, biti upriličen razgovor o savremenim tokovima muslimanskog mišljenja.

Kako navode organizatori, razgovor će se održati u velikoj sali Gazi Husrev-begove biblioteke, a uvodno obraćanje održat će reisul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein-ef. Kavazović.

Razgovarao: Faruk Vele, za portal Radiosarajevo.ba

Učesnici razgovora bit će dr. Hilmo Neimarlija, akademik Enes Karić, prof. dr. Nedžad-ef. Grabus, prof.dr. Orhan Bajraktarević, prof. dr. Pavle Mijović, prof.dr. Hasan Džilo, mr. Amila Kahrović-Posavljak, prof. dr. Dževad Hodžić kao i sam autor. Pozdravni govor održat će mr. Haris Dubravac iz izdavačke kuće El-Kalem, a moderatorica razgovora bit će mr. Umihana Šošić.

Ovim povodom za portal Radiosarajevo.ba govori doc. dr. Samedin Kadić. Govorili smo o muslimanskom mišljenju, “islamskoj filozofiji u bosanskom znaku”, Islamu i Zapadu, važnosti međureligijskog dijaloga, o pravovjerju, važnosti kritičke misli među muslimanima, te zašto je važno fokus islamske misli s politike usmjeriti na etiku…

Radiosarajevo.ba: Uvaženi dr. Kadiću, zašto ste smatrali važnim sačiniti obuhvatnu studiju o modernom i savremenom muslimanskom mišljenju?

Kadić: Knjiga je namijenjena, ponajprije, studentima kao prateća literatura na predmetima vezanim za moderno i savremeno muslimansko mišljenje, ali i, razumije se, svim drugim čitaocima i čitateljkama zainteresiranim za njenu širu problematiku. Motiv za izradu ovakve studije pojavio se već na početku mog predavačkog iskustva, hronično opterećenog nepostojanjem, makar na našem jeziku, obuhvatnog znanstvenog presjeka glavnih tokova muslimanskog mišljenja u dvadesetom i dvadeset i prvom stoljeću.

To nije slučaj sa klasičnim muslimanskim mišljenjem gdje takvih studija ili pregleda ima u relativno zadovoljavajućem broju – istina, uglavnom u prijevodima i hrestomatijama. Iz navedenog se već mogu izvoditi neki zaključci, kao i dalje premise. Prvo, tu je stara muslimanska boljka: oklijevanje pred savremenošću. To oklijevanje ima svoju metodološku i suštinsku dimenziju.

Metodološka: objektivno je najteže razumjeti ono sveobuhvatno i najbliže. Suštinska: klasika je uvijek bila sigurno utočište pred terorom savremenosti.

Drugo, relativna povlaštenost klasične islamske filozofije u odnosu na modernu, a posebno savremenu, možda samo po sebi potvrđuje identificiranje islamske filozofije, kao takve, sa srednjovjekovnom filozofijom i srednjovjekovnim temama.

U igri je nekoliko označitelja: peripatetizam, neoplatonizam, iluminacionizam; ponekad, misticizam, ezoterizam. Otuda je refleks koji muslimani i danas pokazuju prema filozofiji djelomično srednjovjekovno uvjetovan. Misli se kako se islamska filozofska misao i danas bavi, štaviše i treba baviti, vječnošću svijeta ili eksternim inteligencijama.

Ova knjiga nije povijest muslimanskog modernog mišljenja, iako evidentno mjestimično zadobiva liniju hronološke putanje. Moderno muslimansko mišljenje ide u raznim smjerovima; njegov je arhipelag raznovrstan i nema uvijek jasne obrise. Otuda, ovo nije nikakva povijest, a kamoli konačna. Mnogi autori i teme nisu našli mjesto. Manjkava kakva jeste, nadam se da će, ipak, biti poticaj za sistematičnija, obuhvatnija i dublja istraživanja.

Bosanski znak

Radiosarajevo.ba: Profesor emeritus Orhan Bajraktarević ocijenio je da je Vaša nova knjiga svojevrsna “islamska filozofija u bosanskom znaku”, te da kao takva zaslužuje naš puni interes i pažnju. Šta nam taj “bosanski znak” pokazuje u bosansko-evropskom razumijevanju navedene misli?

Kadić: Islam i savremenost nije puka panorama teorijskih portreta unutar muslimanskog modernog i savremenog mišljenja. Ona ima jasna opredjeljenja i manje-više precizne pozicije. Te pozicije nisu rezultat samo mog rada i mojih nahođenja; prije bih rekao da se radi o stajalištima sa relativnim kontinuitetom na Katedri za islamsku filozofiju gdje se, još od osnivanja Islamskog teološkog fakulteta (1978), danas Fakulteta islamskih nauka, profilirao prepoznatljiv diskurs “u bosanskom znaku.” Pod atributom “bosanski” jednako mislim na geografiju, koliko i na historiju.

Drugim riječima, ova knjiga je u konceptualnom smislu izraz tema, interesa, diskusija, stajališta koja su formulirana, artikulirana, vođena, promišljana na  Katedri za islamsku filozofiju više od pola stoljeća. Ona nije nastala u nekom vakuumu, niti je neki incident. Na ovoj katedri su radili i neki drugi ljudi, a ja sam blisko sarađivao sa dr. Hilmom Neimarlijom, dr. Orhanom Bajraktarevićem i dr. Dževadom Hodžićem.

Odjeci te saradnje su prisutni u knjizi. Svaki od njih mi je mnogo pomogao u profiliranju svojih pozicija. Uzevši zajedno, mi izražavamo jedan diskurs ili pogled na islamsku intelektualnu tradiciju.

To je diskurs koji podrazumijeva da izučavanje islamske filozofije zahtijeva temeljito i autentično poznavanje ukupne islamske tradicije i islamskih nauka, i ne može se izolirano izučavati, makar ne kompetentno, kao striktno filozofska disciplina.

Islamska filozofija nije, također, nikakva “istočna” filozofija. Islamska filozofija nije ni samo arapsko-islamska filozofija. Sjetimo se jednog Henrija Corbina koji se toliko trudi pokazati kako postoji karakteristično islamska filozofija, koja se, kao takva, ne da svesti na puku recepciju grčkog mišljenja. A naročito nije nikakav komparativni dodatak postmodernom sinkretizmu.

Radiosarajevo.ba: Kako se domaći izazovi bosanskohercegovačke savremenosti – od odnosa prema tradiciji do odnosa prema modernosti – uklapaju u tokove koje opisujete u knjizi? Gdje vidite specifične bosanske doprinose, a gdje poteškoće u razvoju savremene islamske misli?

Kadić: Ovo nije knjiga o bosanskim doprinosima. U posljednje vrijeme sam čitao tekstove dr. Hilme Neimarlije o Hamdiji Ćemerliću, Nerkezu Smailagiću, Aliji Izetbegoviću… Nadam sam da će profesor Neimarlija ove tekstove o doprinosima naših intelektualaca objaviti u zasebnoj knjizi. Bilo bi to sjajno djelo. Po mom mišljenju, islamsko mišljenje Bošnjaka ima jak korijen i jasan horizont.

Islam i Zapad

Radiosarajevo.ba: Kako danas posmatrati odnos islama i Zapada? Na koji način prevazići stare binarne opozicije i otvoriti prostor za novi, konstruktivniji dijalog?

Kadić: To je suviše složena tema da bi se na nju odgovorilo u jednom intervjuu. Zapravo, moje metodološko opredjeljenje se sastoji u odbacivanju svakog simplificiranja, posebno temeljnih pojmova i odnosa. Prvo, veliko je pitanje šta je to islam, posebice u popularnom sklopu “islam i Zapad”.

Na šta se tu konkretno misli?  Islamska filozofija je od svojih početaka bila rasprava o značenju pojmova, prije svega onih grčkih; jednu kulturu nije moguće prevesti u drugu, bez dubokih rasprava o određenjima i kontekstima. Ona je, također, bila – istina, u manjoj mjeri – i rasprava o mnogostrukim značenjima nosećih pojmova islamske kulture. Na taj način je uspostavljala komunikaciju među mnogim konceptualnim značenjima. I savremena misao se u velikoj mjeri kreće u prostoru kritičke analize nosećih idioma.

Stvarnost se mijenja i pojmovi ne samo da nemaju stara značenja, već se i nova često temeljito razlikuju. Složenoj stvarnosti se može pristupiti samo uz ponizno uvažavanje mnoštva perspektiva. Binarnosti je neophodno prevazilaziti jer simplificiraju stvarnost.

U tom sam smislu u knjizi pokašao prikazati svu složenost povijesti aporije “islam i Zapad”: od inicijalne evropske opsesije islamom kao ključnim, i stoljećima jedinim, “Drugim”, preko modernog nesrazmjera, do postmodernog teorijskog sloma binarnih opozicija. To je velika tema iz domena filozofije povijesti. Islam i Evropa su dva živa subjekta koja se susreću u dubinama svih povijesnih planova.

Važnost međureligijskog dijaloga

Radiosarajevo.ba: Kako gledate na neophodnost međureligijskog dijaloga u kontekstu prvog inozemnog apostolskog pohoda pape Lava, uključujući i njegov historijski ulazak u Plavu džamiju, te poruke poslane iz Turske i Libana?

Kadić: Međureligijski dijalog je veoma važan i u to iskreno vjerujem. Ponekad nas, međutim, politička stvarnost demantira i čini se kako religijski autoriteti, makar se radilo i o papi, nemaju više presudnu ulogu u geopolitičkim prijeporima.

Ponekad se čini kako je sve što religijski autoriteti mogu uraditi da nazovu stvari pravim imenima: smrt – smrću, nepravdu – nepravdom, pljačku – pljačkom.

Naravno, to je samo dojam. Mislim da je uz veći angažman moguće uraditi mnogo više.

Radiosarajevo.ba: U knjizi navodite da je povijest postala središnji problem moderne islamske misli. Šta se, prema Vašem razumijevanju, dogodilo u muslimanskoj povijesti što je izazvalo takav intelektualni zaokret?

Kadić: Dogodio se kolonijalizam. Dogodio se epohalni uspon Zapada. Dogodilo se muslimansko buđenje iz višestoljetnog sna. Osnovno obilježje tog buđenja je svijest o stalnoj krizi. Pitanja koja dominiraju muslimanskom modernom mišlju kreću se uglavnom oko uzroká krize i nepovoljnoga povijesnog položaja.

Zašto su muslimanske zemlje kolonijalizirane? Šta su razlozi muslimanske dekadencije? Kako su muslimani, napokon, dospjeli u situaciju u kojoj se nalaze?

Odgovori na ova pitanja, u bogatoj paleti njihovih varijacija, čine glavninu muslimanskog modernog mišljenja. Ovo su neki od osnovnih muslimanskih odgovora na temu opadanja: tradicionalizam: riječ je o svojevrsnoj Božijoj kazni, kao vidu povijesne zakonitosti, zbog napuštanja izvornog islama; potrebno se vratiti izvorima i tako ponovo zadobiti Božiju milost; reformizam: tradicionalne muslimanske interpretacije islama su okoštale i potrebno ih je reformirati, bez obzira da li u pravcu “povratka” izvorima ili nekritičke modernizacije; modernizam: muslimanska misao i muslimanska društva se moraju modernizirati, prihvaćajući sve ono što modernizacija sa sobom nosi; šiizam: ne postoji opadanje; povijest je nužno napredovanje; mesijanizam kao kontrapovijesna orijentacija; i, napokon,  misticizam: povijest nije važna; okretanje lica od povijesti ka transcendenciji.

Ko definira šta je pravovjerno?

Radiosarajevo.ba: Može li muslimanski svijet razviti kritičko mišljenje bez preispitivanja institucije pravovjerja?

Kadić: Postoji mnogo pitanja u vezi sa islamskim pravovjerjem. Prvo, šta je, zaista, islamsko pravovjerje? Je li ono apriorna kategorija ili povijesna tvorevina? Kako je i zašto ova institucija nastala? Kakve su bile posljedice uspostavljanja pravovjerja na povijest muslimanskog mišljenja? Ko definira šta je pravovjerno?

U kakvom odnosu stoje pravovjerje i politička moć ili pravovjerje i muslimansko mišljenje? Tri velika imena muslimanskog savremenog mišljenja – Muhammad Arkoun (dekonstrukcija “islamskog uma”), Muhammed ‘Ābid al-Jābirī (arheologija arapsko-islamske epistemologije) i Abdulkarim Soroush (rast i povlačenje vjerskog znanja) – hrabro postavljaju pitanje o odnosu znanja, moći i pravovjerja u islamskoj kulturi. S druge strane, institucija pravovjerja je neophodna jer omogućava stabilnost i reducira mogućnost anarhije. Preispitivanje pravovjerja ne znači, naravno, i njegovo odbacivanje.

Radi se prije o dekonstrukciji i rekonstrukciji, moralno motiviranim. Fazlur Rahman, naprimjer, primjećuje kako je islamska tradicija, procesom višestoljetne sedimentacije, postala odredište raznih proizvoljnosti, površnosti, neprirodnosti, pa i iracionalnosti i sujevjerja, koji su, uzeti zajedno, zakrili i “zagušili” kur'ansku poruku.

Ali ne samo praznovjerja i suvišnosti, već i raznih zvaničnih, pravovjernih, ali jednostranih i često potpuno promašenih interpretacija; interpretacija koje su, očigledno, bile suprotne duhu kur'anske poruke. Dodatni je problem bio senzacionalno pomanjkanje odgovarajućih radova u islamskoj tradiciji o tom duhu. Rahman je šokiran tim pomanjkanjem ili, tačnije, odsutnošću radova iz područja etike; područja koje on vidi supstancijalnim.

Od politike ka etici

Radiosarajevo.ba: Zašto je danas nužno prebaciti fokus islamske misli s politike na etiku? I gdje vidite prostor za istinsko mišljenje unutar savremenih islamskih nauka?

Kadić: U jednom poglavlju sam pisao o etičkom zaokretu u muslimanskom mišljenju i kritici dominirajućih modela mišljenja u muslimanskoj modernosti i savremenosti (ili, modernostima i savremenostima). Kritiku prati zahtjev za općom promjenom pravca: od politike ka etici, od teorije ka praksi, od religijskog intelektualizma i akademskog proučavanja religije ka pobožnosti i moralnom pročišćenju. Iako je moralni plan najvažniji u Kur'anu, on je nekako bio istisnut pred ezoterijskim, političkim, metafizičkim i drugim čitanjima. Fazlur Rahman i ‘Abdurrahmān Tāhā se slažu kako bi islamska filozofija najprije trebalo da bude moralna filozofija.

Tāhā, kao i Fazlur Rahman, polazi od toga da je najvažniji plan, kako u Kur'anu, tako i sunnetu – ipso facto u islamu – moralni. Otuda islamska misao uvijek mora kretati od moralnih ciljeva (što u modernom mišljenju uglavnom nije bio slučaj). Za razliku od grčkog gledišta, po kojem je čovjek razumno i političko biće, Tāhā čovjeka određuje kao inherentno moralno biće. Pošto je, po njegovom mišljenju, izvor morala u objavljenoj religiji, slijedi da su etika i religija, u suštini, jedno. Nema religije bez etike, ni etike bez religije – poznati je njegov stav.