Ima li nade da oni zasnuju jedan, makar virtuelni, svjetski forum koji će reagirati na spaljivanje Gaze i na spaljivanje gradova i područja kao što je Gaza, da uvijek dižu svoj ‘saveznički glas’ protiv ratova, kako onih na Bliskom istoku, tako i rata protiv Ukrajine, kako rata u Sudanu, tako i ratova drugdje koji samo što nisu izbili?
Kad sam prije nepunih šest mjeseci pisao i objavio esej protiv spaljivanja Kur’ana (Oslobođenje, 7. august 2023), a što je, u biti, esej usmjeren protiv spaljivanja bilo kojih vjerskih ili sekularnih knjiga, nisam znao da ću, ni pola godine nakon toga, posve shrvanog raspoloženja i razorenih nada, pisati i esej u kojem dižem svoj glas – ni po čemu važan i ni u čemu značajan – protiv spaljivanja Gaze koje se događa svakodnevno već četvrti mjesec! I niko ne zna dokle će to državno izraelsko spaljivanje Gaze trajati pred očima cijeloga svijeta.
Da u vezi sa gnusnim, više puta ponovljenim, spaljivanjem Kurʼāna ovdje ukratko podsjetim: U godinama 2020-2023, ponegdje i prije, u zemljama liberalne građanske demokratije, Americi, Švedskoj, Danskoj…, priređeno je nekoliko “ritualnih spaljivanja Kur’ana”. Novinski izvještaji i analize govore da glavne zle impulse i podršku spaljivanju Kurʼāna daju i pružaju neki najradikalniji fundamentalistički krugovi evangelikalaca, ili oni koji se predstavljaju takvima. U Švedskoj, a ponekada i u drugim zemljama liberalne demokratije, spaljivanju Kurʼāna prisustvovala je i policija koja je osiguravala taj ‘demokratski čin’ i ‘demokratsko izražavanje prava na slobodu mišljenja i prava na slobodu govora’. To policijsko prisustvo je uza sve i jedna ironija, strašna i morbidna. O njoj treba posebno pisati.
SA RUBA APOKALIPSE
Gnusni postupci i odvratni ceremonijali stavljanja Kurʼāna na lomaču, te scene užasa koje podsjećaju na pakao, mene su, dakle, ponukale da sprva augusta 2023. godine napišem esej protiv spaljivanja Kur’ana i protiv spaljivanja bilo kojih drugih knjiga, vjerskih, sekularnih, kakvih god!
Tada sam podsjetio na pozitivne prinose njemačkog katoličkog teologa Karl-Josefa Kuschela i na njegove nedavno objavljene knjige, pisane komparativnim metodama, o Bibliji i Kurʼānu. Karl-Josef Kuschel onaj je među najistaknutijim teolozima današnje Evrope i Zapada koji traži da se svete knjige dovedu u razgovor, pa i onda kada se njihove stranice različito izražavaju o Bogu, svijetu, čovjeku, religijskim vjerovanjima. Uostalom, kao što je Bog htio pa stvorio mirijade različitih svjetova, galaksija i multiverzuma, baš tako je htio i postojanje mnoštva raznolikih vjerovanja, bogomolja i ljudskih pogleda koji zapanjeno i zabezeknuto gledaju u dubine nebeskih plavetnila.
Dakle, u Oslobođenju sam tada (7. augusta 2023) obznanio jedan svoj, da tako kažem skromni individualni proglas, pod naslovom: “Za savez jevreja, kršćana i muslimana protiv spaljivanja Kur’ana”. Evo, danas (27. januara 2024) objavljujem ovaj esej sa neznatno drukčijim naslovom: “Za savez jevreja, kršćana i muslimana protiv spaljivanja Gaze”.
Ne mogu a da ova dva moja eseja ne povežem jednom izrekom slavnoga jevrejsko-njemačkog pjesnika, pisca i novinara Heinricha Heinea (1797-1856), po književnom ugledu odmah je nakon Johanna Wolfganga von Goethea (1749-1832). Heinrich Heine je rekao: “Ondje gdje pale knjige, s vremenom će paliti i ljude!”
Dobro je tu izreku ponoviti i na njemačkom: “Dort, wo man Bücher verbrennt, verbrennt man am Ende auch Menschen” (na engleskom: “Where they have burned books, they will end in burning human beings”).
Heinrich Heine je ovu strašnu izreku stavio u usta svome junaku Al-Hasanu, jednome od likova u njegovoj tragediji “Almansor” (na bosanskom: Mensur) koja je prevedena na mnoge jezike, između ostalih i na arapski (gdje onaj stih o spaljivanju knjiga i ljudi glasi: Hunaka haythu tuhraqu l-kutubu, yaʼūlu l-amru ila harqi l-bašari). Trebam li posebno podsjećati da se radnja ove tragedije “Almansor” Heinricha Heinea na način fikcije događa u Granadi, 1492. godine. Ali, tu temu pada Granade u kontekstu spaljivanja Gaze, na samom rubu apokalipse, sada ne treba otvarati. Iako bi ta tema, to je posve moguće, bila od neke koristi za borbene teologe i ratoborne ideologe cionističkog pokreta danas.
U OBRUČU VATRE
Zar u ovom eseju danas uopće spominjati to što svako živ na zemaljskoj kugli vidi i što mu mediji donose u prostorije dnevnoga boravka: Moćne armije države Izrael, zračne, kopnene, pomorske, već stotinu dana spaljuju Gazu, rekli bismo faširaju i prže Gazu, preoravaju taj logor na otvorenom! Broj ubijene djece, žena, muškaraca, starica i staraca, muslimana i kršćana, i onih koji to nisu, približava se i penje cifri od blizu trideset hiljada! Ranjenih će ovih dana biti blizu sedamdeset hiljada!
Izvještaji službenika Ujedinjenih nacija koji rade u Gazi, a mnogi od njih su u izraelskim napadima ubijeni ovih mjeseci zajedno sa civilima Gaze, govore svjetskoj javnosti, na zvaničan način, da je u Gazi posve uništeno blizu šezdeset procenata stambenog fonda, moguće i više. A o srušenim ili grozomorno oštećenim bolnicama, ambulantama, školama, obdaništima, džamijama i crkvama u Gazi, gotovo da se i ne govori. To je onaj monstruozni bilans hiljada i hiljada vatrenih topovskih salvi i avionskih bombi armije države Izrael na Gazu, a što u konačnici znači na tamošnju djecu, žene, muškarce, starce i starice.
Ostanemo li na tragu one izreke slavnoga jevrejskog pisca Heinricha Heinea o tome da spaljivanje knjiga ide zajedno sa spaljivanjem ljudi, podsjećamo da je Gaza imala svoje škole, fakultete i biblioteke. Dakle, knjige! Ko u Gazi preživi, ako preživi, možda će objelodaniti podatke i o desecima i stotinama hiljada sprženih knjiga, ako to nađe za shodno.
Trebam li uopće podsjećati da pisanje oba eseja, onaj iz augusta 2023. i ovaj na otragu januara 2024, doživljavam kao osoba koja je skrajnuta na sam rub pesimizma i apokalipse, možda zato što oba eseja tretiraju spaljivanje, prvi esej ustaje protiv spaljivanja knjige (Kur’ana i svih knjiga uopće), a drugi esej diže svoj glas protiv spaljivanja ljudi (Gaze i svih ljudi i gradova uopće).
Nažalost, oba moja eseja su sami po sebi crne i muzgave razglednice iz Pakla, oba svjedoče o našem vremenu koje kao da preuzima kalendar koji svojim satnim mehanizmima odbrojava ili otkucava vremena sa dna Inferna ili Pakla. To su vremena na koja gotovo da se navikavamo, ili nas se na njih silom navikava, da gledamo spaljivanje ljudi u Gazi, preoravanje zgrada, bolnica, obdaništa, džamija, crkava, parkova, plaža. Iako je u potonja dva ili tri desetljeća ovaj naš strašni svijet, nažalost, bio svjedokom apokaliptičnih razaranja gradova, recimo Halepa u Siriji, Mariopolja u Ukrajini, Mosula u Iraku (nažalost, spisak bi mogao biti duži), ipak nigdje kao u Gazi nije bilo satjerano na manju kvadraturu više od dva miliona ljudi pod salve topovskih plotuna, bombi i artiljerijske vatre, kako se to kaže vojničkim jezikom. Stoga strave i užasi Gaze nadmašuju sve strahote dosad viđene u gnusnim ratovima u Palestini, pa i one u Siriji, Jemenu, Iraku, Ukrajini… tokom ova potonja tri desetljeća. Netanyahuovo surovo osvajanje Gaze povećava amplitude ratničkoga zla do neslućenih razmjera. Naravno, sa gorčinom kažem: Strašno je ubiti hiljadu ljudi, kao što je strašno, za odmazdu, ubiti drugih hiljadu ljudi (jer civilizirani svijet ne pribjegava odmazdi, civilizirani svijet sve prepušta građanskim sudovima, istragama, procesima itd)! Ali, to načelo ‘jedan za jedan’ (‘oko za oko’) nekako može stati čak i u sakralnu logiku Biblije i sakralnu logiku Kurʼāna, iako sa svetim štivima treba biti oprezno i treba ih ostaviti na miru. (‘Sveta knjiga je sad za tebe, a sad protiv tebe’, kaže jedna arapska poslovica.)
Međutim, kad jedna vlada – koja za sebe tvrdi da je demokratska, a Izrael to za sebe tvrdi – za četiri mjeseca sprži, isfašira i izmasakrira gotovo trideset hiljada ljudi i rani i obogalji blizu sedamdeset hiljada ljudi u Gazi, to već podiže onu amplitudu ljudskoga zla do neslućenih razmjera.
Ima li nade i šanse za mir, ima li nade da jevreji, kršćani i muslimani zajedno, njihovi teolozi i duhovnjaci, njihovi filozofi i književnici, njihovi vjerni i njihovi sekularni ljudi, dignu glas protiv spaljivanja Gaze? Ima li nade da oni zasnuju jedan, makar virtuelni, svjetski forum koji će reagirati na spaljivanje Gaze i na spaljivanje gradova i područja kao što je Gaza, da uvijek dižu svoj ‘saveznički glas’ protiv ratova, kako onih na Bliskom istoku, tako i rata protiv Ukrajine, kako rata u Sudanu, tako i ratova drugdje koji samo što nisu izbili?
POD PRISMOTROM MOĆNIH
Ovaj esej pišem kao jedan od tri stotine hiljada stanovnika Sarajeva koji je preživio pakao opkoljenog grada u vremenima od 1992. do 1995. godine. Usporedim li opkoljeno Sarajevo i opkoljenu Gazu, imaju sličnosti i razlike. Skapavanje Sarajeva bilo je pod topovskim salvama, vebeerovima i granatama, i bilo je pod mnogim ‘prismotrama moćnih’ sila. Nisam jedini koji pamti to ‘doziranje rata’ u Bosni i Hercegovini, rekao bih to tako. Gotovo četiri godine moćni ljudi svijeta nudili su mape, crtali enklave, nadzirali etničko čišćenje, dostavljali humanitarnu pomoć. Drugim riječima, ‘servisirali su jedan rat’, pa je do preživjelih u uobručenom Sarajevu s vremena na vrijeme stizala poneka nada koja je pratila stanovnike koji su se vraćali sa svježih mezarova i grobova.
Usporedimo li nekad opkoljeno Sarajevo i sada opkoljenu Gazu, četiri godine dugo stradanje i ‘davljenje Sarajeva’, kako se tada izrazio Bill Clinton, kao da su stavljene i pohranjene na filmsku traku koju se silno ubrzalo tako da preoravanje, prženje i faširanje Gaze potraje, barem dosad, četiri mjeseca! Chris Hedges je nedavno dao jednu sličnu usporedbu između Sarajeva i Gaze. Na jednoj strani, od 1992. do potkraj 1995, događalo se kontinuirano ubijanje, ranjavanje i sluđivanje građana Sarajeva, a na drugoj strani, od oktobra 2023. do kraja januara 2024, posrijedi je kondenzirano i gusto usmrćivanje Gaze.
U vezi sa ovim rečenim, jedan od najvećih razloga za poziv jevrejima, kršćanima i muslimanima da stupe u alijansu koja će zahtijevati mir – jeste upravo u sljedećem: U današnjoj Gazi najteže je ono što joj se događa: Država Izrael, sistem zvani Izrael, nikakvim pravima obavezani Izrael i njegova vojska, drži se taktike spržene zemlje, faširanja i preoravanja te enklave sa više od dva miliona ljudi, enklave koja više gotovo da i ne postoji, osim u brdima srušenoga betona obimom nekoliko puta većim od ruševina Gernike. Na društvenim mrežama su prisutna kompariranja razorene i spaljene Gaze i nacističkog razaranja Staljingrada ili američkog razaranja Drezdena krajem Drugog svjetskog rata.
Ali, nakon toga što je u Gazi najteže, ima još mnogo toga što je teško, oporo za um, nepodnošljivo za elementarnu ljudsku savjest. A ovdje je riječ o užasnom dvoličnjačkom svjetskom servisiranju strašne tragedije u Gazi, o objašnjenjima i izjavama svjetskih moćnika o tome šta se tamo doista događa.
Na primjer, u teške izjave Antonyja Blinkena, državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država, spada i ona gdje on nedavno kaže:
“Previše je Palestinaca ubijeno, posebno djece”.
Samo neko ko uživa u svojoj vlastodržačkoj moći može kazati takvo nešto. Kad sam slušao medije kako opetuju ovu izjavu Antonyja Blinkena o ‘previše ubijenih Palestinaca’, sjetio sam se Theodora W. Adorna i Maxa Horkheimera i njihovog djela “Dijalektika prosvjetiteljstva”, prizvao sam u sjećanje jednu njihovu tvrdnju u toj knjizi koja prepričana glasi:
“U savremenom dobu moć je najveće iskušenje koje će spopasti čovjeka. Da li će savremeni čovjek uspjeti da se odupre iskušenju moći, od toga zavisi opstanak planete Zemlje”.
Izjava gospodina Antonyja Blinkena: “Previše je Palestinaca ubijeno, posebno djece”, data je od čovjeka omamljenog svjetskom moći, ta izjava spada u red tvrdnji o kojima ne znaš, i nisi načisto, da li su izrečene kao obična konstatacija, kao ironija, ili, pak, kao makar blagi prijekor državi Izrael da u ‘ubijanju imadne barem neku mjeru’.
Miroljubivi savez jevreja, kršćana i muslimana trebao bi imati u vidu ove izjave. Baš kao i činjenicu da danas u podršku opstanka Gaze ustaje i demonstrira sirotinja u velikim gradovima: Londonu, Berlinu, Parizu, New Yorku, Washingtonu. Nažalost, u velikom broju takozvanih većinski muslimanskih zemalja demonstracije u potporu Gaze su zabranjene. Gorka je ironija da je istina o Gazi najslobodnija upravo u – Gazi! Tamo novinari uživo prate haranje smrti i bivaju sa drugim civilima ubijeni zbog toga što o tome obavještavaju ovaj naš vrli novi svijet!
O DJECO ADAMOVA/ADEMOVA!
U ovom našem eseju ili kriku držali smo se podalje od Biblije i Kurʼāna, iz mnogih razloga, jedan smo maloprije spomenuli. Pa ipak, prema obje svete knjige, prvi čovjek koji je uopće iskusio smrt, nije tu smrt iskusio na prirodan način, već ga je ubio, to jest usmrtio – njegov brat! Za života oca Adama i majke Eve, sin im Kajin ubio je sina im Abela, arapski komentari ih imenuju kao Kabila (ubicu) i Habila (ubijenoga). Krenuti dalje u raspravu o ovome sporu među braćom bilo bi riskantno i vodilo bi nas na rub patetike. Pa ipak, prema drevnim komentarima ovoga prvog ubojstva, koje je i bratoubojstvo, ubici Kajinu bio je problem pokopa ubijenoga mu brata Abela. Nedostajanje grobnih, to jest pokopnih, mjesta javilo se u sam osvit čovječanstva.
Grad Gaza i Pojas Gaze dobili su blizu trideset hiljada ubijenih, rastrganih, spaljenih ljudi: žena, muškaraca, djece… Ova četiri mjeseca vidjeli smo puštanje u pogon masovnih grobnica u Gazi. Šta god da se dogodi dalje u Gazi, ti deseci hiljada grobova, u koje su zagrnuti svirepo umoreni ljudi, jasan su dokaz kuda vodi to kada Benjamin Netanyahu i njegova politika uzmu zlo na oko.
Post scriptum:
Dana 25. maja 2009. godine zatekao sam se u Münchenu, saznao sam da u Gradskoj vijećnici (Rathaus) gostuje i drži predavanje ambasador Jakob Finci, na pozivnicama je još predstavljen i kao Präsident der Jüdischen Gemeinschaft von Bosnien und Herzegowina (predsjednik Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine). Gospodin Jakob Finci je u prepunoj sali održao predavanje na engleskom jeziku, potom su uslijedila mnoga pitanja njemačkih novinara, jedno se odnosilo i na strašna izraelska bombardovanja Gaze u decembru 2008. godine. Naravno, novinari su pitali gospodina Fincija: “Šta vi kao Jevrej i kao predsjednik Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine mislite o ovim izraelskim bombardiranjima?” Na ovo pitanje gospodin Jakob Finci je smjesta odgovorio:
“Mi koji smo živjeli u opkoljenom Sarajevu dobro znademo šta je opsada i dobro znademo šta je bombardiranje. I ja dobro znadem šta stanovnici Gaze preživljavaju”.
Ima ljudi, ima jevreja, kršćana i muslimana, i njihovih sekularnih izdanaka, koji bi mogli stupiti u alijansu za zagovaranje mira u svijetu.