Ugledni bosanskohercegovački intelektualac, islamski teolog, profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, akademik Rešid Hafizović, dao je intervjuu za portal Radiosarajevo.ba u povodu mjeseca ramazana.
U vrlo otvorenom razgovoru akademik Haizović govori o bosanskim prilikama u vrijeme koronavirusa, svijetu danas i njegovim perspektivama, ramazanu, ali odnosu religijskog i svjetovnog, drami njegove Srebrenice, onima koji su “dolazili po našu djecu”, ali i onima “zbog kojih naša djeca danas odlaze”.
Radiosarajevo.ba: Uvaženi profesore Hafizović, nastupio je mubarek mjesec ramazan, sveti muslimanski mjesec. Kako njegove znake, poruke Božije mudrosti, iščitavati u aktuelnom trenutku, u vremenu pandemije koronavirusa koja je, evo, bezmalo paralizirala cijelo čovječanstvo? Što su lekcije koje, eventualno, moramo naučiti iz ovog iskušenja?
Akademik Hafizović: Neizmjeran je znak božanske milosti to što je ramazan, najsvetiji mjesec islama, baš u ovom času s nama. Kakvu vrijednost je Bog sukusirao u taj mjesec dovoljno govori činjenica da samo jedna noć u njemu vrijedi više od hiljadu mjeseci.
Sam Bog je ovaj mjesec razdijelio u tri dekade od kojih svaka nosi poseban otisak Njegove naklonosti prema ljudskoj civilizaciji: prva dekada je prožeta njegovom Milošću, druga njegovim Oprostom, a treća njegovim Izbavljenjem. Tri su krunska dara ponuđena u kontekstu nepotrošiva ‘ramazanskog vremena’.
Prvi je dar Bedra, koji je za cijeli ljudski rod sačuvao ideju izvornog monoteizma kao samu baštinu Božijeg Bitka, i stavio svakog muslimana pred jedini mogući izbor: da vojuje ‘džihad sablje’ i lije krv, tu dragocjenu tekućinu života, svaki put kada su u pogibelj dovedene temeljne vrijednosti ljudskoga života; da cijeli život i neprestance vojuje ‘džihad pera i tinte’, te dragocjene tekućine duha, kako bi ljudsku civilizaciju opskrbio svjetlom mudrosti i znanja, ethosom duhovne vrline i uljudbom moralne krijeposti i ćudoređa.
Drugi dar je dar Riječi Božije, vječnog i semantički neizbistrivog kur'anskog logosa, te u ramazanu razastrte ‘Trpeze Allahove’ na Zemlji, kojoj se pozivaju ‘uzvanici Milostivoga’ (Maryam, 85) da joj pristupe i s nje zgrnu one spoznaje koje su prikladne svačijim spoznajnim kapacitetima. Posebice u ovom blagoslovljenom mjesecu, jer sa te ‘trpeze’ u ramazanu, koja je spuštena kao znak duhovnog punoljetstva ljudskoga roda, Milostivi neće nikoga nenasićena vratiti.
Treći dar ‘ramazanskog vremena’ je dar posta, koji je sama božanska duhovna delicija u ‘ramazanskom vremenu’ snagom koje Bog uvodi svakog prisebnog postača u samo tajanstvo vlastitog božanskog Života, i vlastitu neposrednu ‘Prisutnost’ nudi svakom postaču kao nagradu za ovo njegovo nesvakidašnje duhovno pregnuće.
Ta nagrada se ne daje za gladovanje i žeđanje, već za postačevu dušu koja na svome ramazanskom duhovnom putovanju zaogrće se u odoru satkanu od značenja Božijih Atributa; daje se za postačev um koji se, kao dostojan interpretativni vjerovjesnik postačeva bića i istinski ‘uzvanik Milostivoga’ predaje vlastitom ‘idžtihadu’, tom uzlazno-spoznajnom hodu ka ‘trpezi kur'anskoga teksta’, makrokozmičkog ili mushafskog, svejedno je, da se nakrca svjetlom božanske Mudrosti koja dolazi iz nepotrošivih riznica Njegovih Imena; daje se za postačevo budno srce, koje sa ‘ramazanske trpeze’ kur'anske Riječi skida sama tajanstva Božijeg Bića i tom postaću u svakoj ramazanskoj noći zbori o njegovu Gospodaru, kako reče pečatni Poslanik islama (a.s.), baš to srce usidreno ‘među dva Prsta Milostivoga’.
Prema tome, nagradu za suštinski, intuitivni i prisebni post ne prima postačevo tijelo, ta ‘ademovska maska’ načinjena od ilovače, već duša, um i srce koji raspolažu tapijom ‘halife Božijeg na Zemlji’ i koje dar posta čini istinskim ‘duhovnim čedom Muhammeda postačevog bića’.
Pravi postač je svaki musliman koji do sebe drži: teolog, vjerski učitelj, biolog, botaničar, hemičar, fizičar, astrofizičar, matematičar, genetičar i svaki drugi znanstveni posvećenik kome je džamija cijeli svijet, kako reče Muhammed (a.s.), i kome je jedan isti kur'anski sadržaj ono što božansko tvoračko Pero istodobno piše na ‘stranicama’ Makrokozmosa i na listinama ‘svetopovijesnog Mushafa’, makar je taj sadržaj pisan dvama različitim jezičkim inačicama: jezikom egzistenata i jezikom ‘harfova’.
Ukoliko svaki od spomenutih i izrijekom nespomenutih znanstvenih posvećenika svojim vlastitim lećama bude svaki dan, u ramazanu i izvan njega, zurio u šifrirani Tekst vječnog kur'anskog logosa, to jest u same jezgre svoga predmeta spoznaje, i odande donosio suštinska i uvijek svježa znanja, svaka nevolja i svako iskušenje, pa i ovo sa koronavirusom, biće tek mala nevolja na blistavom putu cjeloživotnog multidisciplinarnog ‘idžtihada’ moderne civilizacije. Samo nas takva znanja mogu spasiti, a od svjetla takvih znanja nema uzvišenijeg slavljenja Onoga koji je Izvorište svjetla nebesa i Zemlje.
Iintelektualni bofl
Radiosarajevo.ba: Ovo je uistinu specifično vrijeme. Kako gledate na način na koji su vjerske zajednice, pa i Islamska zajednica u BiH, reagirali na krizu?
Akademik Hafizović: Ne znam tačno šta je uzrokovalo ovo ‘specifično vrijeme’: neodgovorni pojedinci u modernoj ljudskoj civilizaciji ili Bog? Ako je koronavirus laboratorijski proizveden i poslan u svijet napolje, onda u modernoj civilizaciji imamo posla sa pojedincima koji mrze ljudski rod i koji iz svijeta žele prognati Boga, svaku metafizičku kulturu i etičko-moralnu uljudbu.
Ako je virus došao prirodnim putem, onda nas je Bog tek počastio nekim novim izazovom, kako bi nas razbudio, razdrmao, izazvao taj svekoliki epistemični i kognitivni dizajn u nama da načinimo nove uzlazno-spoznajne iskorake, da promjenimo ljestvicu naših prioriteta, da se prisjetimo da smo Njegova krunska stvorenja koja su zaboravila tradicionalnu ljestvicu iskonskih i istinski vrijednosti koje je baš On izabrao za ljudski rod, da iznova uspostavimo prijateljski odnos prema Prirodi, toj našoj drugoj majčinskoj utrobi satkanoj, vjerovali ili ne, od samih Božijih Imena i Atributa.
Bog, jednostavno, ne da da je zlorabimo, jer štogod učinimo njoj, činimo Njemu, Bogu koji svakog trena svijet u svakom detalju čini novim (al-Rahman, 29) i lašti ga samim odlikama vlastita Bića, ali mi smo postali slijepi, ponajprije u umovima, dušama i u srcima svojim, i nismo u stanju da to primijetimo.
To pogotovo nisu u stanju vidjeti vrhovi naših svekolikih hijerarhija: političkih, religijskih i akademskih, koje umjesto da budu svetionici u ovoj posvudašnjoj pomrčini moderne civilizacije, oni se uzajamno umiljavaju jedni drugima u raznoraznim sveto/kalendarskim prigodama, svako malo uzajamno izmjenjuju svoja žezla i u javni prostor svaki dan emitiraju ‘intelektualni bofl’ i samosame trice i kučine.
Radiosarajevo.ba: Razgovarao sam ovih dana sa uvaženim akademikom Dževadom Karahasanom. On je prilično pesimističan, pa veli da je cijeli svijet u karanteni, te da: „Nema vjere u izlaz, a nema ni snage da ga se traži“. Koliko je ovo zaista danas slika svijeta i gdje tražiti uzroke koji su očito mnogo dublji od samog virusa? Ili, pak, gdje vidimo nade? Gdje je u svemu tome ono što vidimo kao islamski svijet?
Akademik Hafizović: Makar je čovjek stvoren kao ‘tjeskobno biće’ (al-Ma'arij, 19), nije u svijet poslan da bude pesimističan. Naprotiv! Nijedan čovjek po definiciji ne može biti ‘musliman’ ukoliko ne vjeruje u bolje sutra i ne čini sve sa svoje strane da to bolje sutra doista i dođe.
Primjer optimizma pečatnog Poslanika islama (a.s.), na primjer, najbolje je vidljiv u njegovu pravorijeku o sadnici koju, nađe li nam se u ruci, trebamo posaditi, pa makar kraj svijeta bio sasvim očigledan.
Vjere u izlaz ne može biti ako smo joj oteli svjetlo znanja, a bez svjetla znanja nema ni snage za bilo kakvu potragu, jer put potrage mora biti popločan uvijek svježim, suštinskim, punovažnim spoznajama, čak i u obredima našim, reče pečatni Poslanik islama (a.s.). Čim nema ‘idžtihada’, tog spoznajnog aggiornamneta, nema ni ‘ihsana’, tog dobročistva vršenog pod neposrednom pažnjom Božijom; a ako nema ‘ihsana’, onda nema ni ‘džihada perom i tintom’ koji svakim danom čini svijet boljim mjestom za življenje.
A sve to nije moguće napraviti ako ostajemo biti ‘u karanteni’. Ja osobno ne prebivam u tom stanju, jer ne dopuštam da iko stavi cijenu na slobodu moga gibanja, mentalnog i manuelnog, slobodu gibanja koja cijenu nema. I na ‘znanstvenoj njivi’ i na svojoj njivi u Potočarima svih ovih dana sam učinio više nego u bilo kojoj ‘normalnoj prigodi’. Ne može se svijet mijenjati iz ‘karantene’ niti se svjetlo svijetu može dati samo lamentiranjem naših akademika koji svaki dan u medijima prežvakavaju ‘stara znanja’ o temama o kojima malo ili gotovo ništa ne znaju, umjesto da kreativno liju tintu, tu dragocjenu ‘krv duha/Duha’ i ponude izlaz koji je, možda, tu, na dohvat ruke.
Ne treba, naravo, upirati pogled ni prema tzv. ‘islamskom svijetu’, ili radije ‘muslimanskom svijetu’, jer taj svijet se odavna razveo od kruskih vrijednosti islama i prepustio svjetlo kur'anskog logosa zemljama Zapadne Europe na čijim obzorjima, unatoč svemu, sunce suštinskih i punovažnih vrijednosti islama već odavna se rađa.
Ka niši tog svjetla treba se okretati svaki dan, niši svjetla Lica Božijega, jer tome svjetlu ništa ne znači ovdašnji kozmički istok, još manje zapad, već onaj orijent u svjetlosnoj geografiji našeg uma, duše, srca i naše stvaralačke imaginacije, pod uvjetom da smo kadri u sebi još jednom potaknuti osvit baš tog orijenta u toj našoj unutarnjoj, iskonskoj, svjetlosnoj geografiji.
Kijametski dan
Radiosarajevo.ba: Kako komentirate činjenicu da ovo vrijeme producira razne teoretičare zavjera, onih koje zanemarujući nauku rado priču o pandemiji koronavirusa svode ili na laž ili teoriju zavjere? Mi smo, istina, prošli put od raznih Torabija do samozvanih tumača vjere. Koliko je ovo Kijametski dan, uvjetno govoreći, a koliko mi sami sebi kreiramo kijametski dan?
Akademik Hafizović: Svaka vanredna, neprirodna situacija je potencijalno plodno tlo za svaku vrstu manipuliranja. Situacija u kojoj trenutačno prebiva cijela planeta je, naprosto, takva da u njoj ne znate kako biste se uopće ponašali.
Prostorno ste reducirani i vremenski gurnuti u neku vrstu posebne neizvjesnosti za koju ne znate koliko će trajati. A neizvjesnost je nešto najtegobnije i najneprihvatljivije za prirodno znatiželjni ljudski duh.
Pečatni Poslanik islama (a.s.) zahtijeva od muslimana da budu krajnje budni, pogotovo u situacijama u kojima su izloženi raznoraznim informacijama čiji izvor im je nepoznat i teško provjeriv, insistirajući na tome da svaki musliman, unatoč svemu, svaku vijest mora dobro provjeriti, a potom se prema njoj odrediti. Čovječanstvo je danas u ‘karanteni’ svake vrste.
Izloženo je informacijama koje mogu biti i istinite i tačne, i kompetentne i nekompetentne, i dobronamjerne i zlonamjerne, a vi niste u stanju na bilo koji način razlučiti šta je u svemu tome istina a šta laž, šta je mjera predostrožnosti a šta puka propaganda itd.
Političari vam kažu kako su sve mjere za sigurnost građana preduzete, a onda se ispostavi da je to bila prava šarena laža; krizni štabovi vas usiljeno uvjeravaju kako je sve pod kontrolom i kako su zalihe zaštitne opreme neupitne, a onda se ispostavi da građani sa krajnje vidljivim simptomima oboljenja od aktuelnog virusa izdahnu na putu beskrajnog lutanja od jedne do druge zdravstvene institucije, ili da ne dobiju ni najobičniju zaštitnu masku unatoč brdu novca koji cijeli svoj radni vijek izdvajaju za zdravstveno osiguranje.
Mediji vam horski svaki dan vrte jednu istu mantru i prilježno vas bombardiraju najcrnjom mogućom statistikom preminulih ljudi, koju vi ne možete ni provjeriti niti uspoređivati sa bilo kojom drugom iz nekih sličnih situacija kroz koje su ljudi prolazili, istodobno vam govoreći da ostanete u kući, ali i da što više boraviti na otvorenom, u prirodi i na čistome zraku. Kako li je te dvije suprotnosti uopće moguće izmiriti?
Prema tome, na djelu je takva jedna egzistencijalna zbrčkanost koja, možda, nekoga podsjeća na smak svijeta, ali na ‘kijametski dan’ sigurno ne, jer unatoč našoj upotrebi i razumijevanju sintagme ‘kijametski dan’, ona nikako ne označava kraj svijeta i ljudskoga roda, već baš suprotno, ona označava dan ustajanja na novi život, trenutak uskrsavanja u kvalitativno drukčijim prostorno-vremenskim uvjetima.
Stoga, odgovor na pitanje kreiramo li sami sebi ‘kijametske dane’, i u dobrom i u lošem smislu, ovisi od činjenice, koju još ne znamo, to jest da li je koronavirus rezultat ljudskog neodgovornog dizajniranja i eksperimentiranja u svijetu neorganskog, ili je rezultat prirodnog toka stvari kojim Bog ‘provjerava’ stanje duha moderne civilizacije i stavlja ga pred nove izazove.
Trgovanje Srebrenicom
Radiosarajevo.ba: Kritični ste prema bošnjačkom vodstvu. Kakvim ga danas vidite? Čini mi se da vrijeme poput ovakvih velikih kriza naprosto izbacuje i najbolje i najgore u ljudima, pa i narodima…
Akademik Hafizović: Kritičan sam prema svakoj rukovodećoj oligarhiji koja se laća žezla vladanja nad ljudskim sudbinama, a notorno je nesposobna i neodgovorna. Mi gotovo četvrt stoljeća nakon krvave agresije na BiH trpimo neviđenu tiraniju najbrutalnije gluposti kojom nas zasipaju ljudi sa svekolikih hijerarhijskih vrhova u ovoj zemlji.
Javnim prostorom ne samo ove zemlje, nego cijele regije Zapadnog Balkana, već više od dvadeset godina pluta neviđeni ‘društveni talog’ i određuje nam sve standarde u svakom aspektu našega života.
Neznalice vladaju našim životima i rukovode našim najvažnijim institucijama. Živimo u zemlji u kojoj nikada nije bilo više diploma i akademskih naslova, a neznanje u javnom prostoru je kozmičkih razmjera.
Nekompetentni ljudi nam definiraju političke, znanstvene, kulturne i ine standarde u javnome prostoru, a krajnje su sitni i nevidljivi iza golemih i laskavih naslova koje su sebi, ne znam kojim marifetlucima, priskrbili, a sami im nisu ni do koljena.
Da narodi u ovoj zemlji, ne mogu reći građani jer ta kategorija nema svoje ustavno udomljenje, imalo drže do sebe, trebali bi se dobrano stidjeti kakve predstavnike imaju, a pogotovo ako misle da ne raspolažu boljim, pametnijim, poštenijim i odgovornijim pojedincima koje bi mogli birati, naročito u sferi zvanične politike, od ovih postojećih koji već četvrt stoljeća na sve moguće načine kontaminiraju javni prostor ove zemlje.
Radiosarajevo.ba: Vi ste iz Srebrenice. Ove godine se navršava četvrt stoljeća, 25 godina genocida u Srebrenici. Šta je nama Srebrenica danas i je li genocidni naum i koliko uspio?
Akademik Hafizović: Za nebošnjačke političke predstavnike Srebrenica je noćna mora koju nastoje svim silama potisnuti u zaborav, bezprizorno poričući ono što je očigledno i krajnje bezobrazno odbijajući prihvatiti činjenicu genocida i udruženog zločinačkog poduhvata unatoč presudama međunarodnog suda koji je to izvan svake razumne sumnje potvrdio.
Za bošnjačke predstavnike Srebrenica je odlična moneta za svaku vrstu dnevnopolitičkog potkusurivanja. Oni na tragediji Srebrenice grade svoje svakidašnje i svekolike karijere.
A koliko im je do Srebrenice stalo to pokazuju svojim dugogodišnjim odnosom prema njoj, gurnuvši je, definitivno, u vječiti zagrljaj njenim krvnicima. Gore od toga je samo to što politički predstavnici Bošnjaka sve ove postratne godine uporno paktiraju i politički koaliraju sa političkim opcijama ove zemlje koje su najodgovornije za počinjeni genocid u Srebrenici i koje svaki dan otvoreno rade na razbijanju ove zemlje, i to samo stoga da ne bi dopustili da građanske opcije izađu na političku scenu ove zemlje, pa makar ni koliko na prostoru Kantona Sarajevo.
Prema tome, genocidni naum ne samo da je uspio, nego on i dalje traje, jer u BiH još uvijek postoje institucije koje su bile glavni nosioci izvršenja genocida u Srebrenici, to jest vojska i policija manjeg BiH entiteta, kao što postoje i bošnjačke političke snage koje se tako čvrsto drže u zagrljaju sa onima koji poriču počinjeni genocid u Srebrenici i čine sve da ova zemlja nestane sa lica planete.
Između Boga i Cezara
Radiosarajevo.ba: Uvaženi fra Ivo Marković mi je prije nekoliko godina u jednom intervjuu kazao “da nacionalne stranke u bogomoljama oholo potiskuju i samog Boga”. Koliko je to danas problem naše stvarnosti?
Akademik Hafizović: To ‘vještičije jaje’ nicejskog svadbenog veza Crkve i Države odavna se ugnijezdilo u bogomoljama, posvuda u svijetu, pa i u nas, i ostat će ondje sve dok ovdašnji vrhovi religijskih hijerarhija ne odluče načiniti definitivni izbor između Boga i Cezara.
Za sada su prvi redovi u našim bogomoljama još uvijek pridržani za Cezarovo sjeme, što će reći da izbor još uvijek nije načinjen. Pa dobro, Bogu to ne smeta, jer Njemu je dovoljan makrokozmos i kao “bogomolja ” bez zidova i kao “čador Njegove Prisutnosti” u srcu Univerzalnog Postojanja.
Radiosarajevo.ba: Hoće li iskustvo pandemije, po Vama, pomoći međureligijski dijalog koji se čini nužnim u svijetu danas?
Akademik Hafizović: Neće, jer međureligijski dijalog je ionako bio više fikcija, a pandemija je nešto prilično realno. Neće ni stoga jer teško je dovesti za isti stol iskrenog razgovora ljude poput aktualnog srpskog patrijarha Irineja koji otvoreno slavi presuđene ratne zločince, a sve konfesije, osim pravoslavne, naziva kvazireligijama; ili poput bivšeg pape Benedikta XVI koji je izrazito političkim govorom u Regensburgu 2006. godine otvoreno vrijeđao pečatnog Poslanika islama (a.s.), a islam i njegovog Boga proglasio ‘bezumnim’ . . .
Uostalom, ne znam čemu bi konkretno međureligijski dijalog bio od pomoći, jer religije se ne svađaju, nego oni koji ih predstavljaju, a i geografija svijeta se posve promjenila u eri post-orijentalizma, tako da ‘kršćanska oikumena’ i ‘svijet islama’ više ne postoje kao stvarni geografski entiteti, već kao puke himere u nekoj ‘imaginativnoj geografiji’ koja još samo postoji u glavama ljudi kakvi su Irinej, Ratzinger, samozvani do skora živući ‘halifa islamske države al-Baghdadi’, kao i cijela bulumenta desničarskih političara kojih danas ima diljem planete.
Više ne dolaze po našu djecu, ona odlaze sama
Radiosarajevo.ba: Prvi ste upozoravali na “one koji dolaze po našu djecu “. Nedavno su tu djecu vraćali sa ratišta u Siriji. Mnogi se nikada neće vratiti. Koliko je navedeni problem i danas prisutan u BiH i da li jenjava?
Akademik Hafizović: Prije, otprilike, petnaest godina sam upozorio na tu mračnu pojavu čije posljedice se osjećaju i u ovom vremenu. Tužno je da su uništeni toliki mladi ljudski životi, ali je još tužnije da autori tog neugodnog ‘virusa’ koji je proizveo neviđeno krvoproliće, osobito u nekoliko zemalja muslimanskog svijeta, nikada nisu prozvani i kažnjeni.
To su oni isti ljudi koji su izazvali i ovo neviđeno krvoproliće u Siriji, šaljući ondje, sa Istoka i sa Zapada, bradate ‘dedžalove jurišnike’ da ubijaju cijelu jednu muslimansku zemlju. Kažem, to su oni isti ljudi koji i danas sjede u Rijadu, Tel Avivu, Washingtonu, Parizu i Londonu. No, hvala Bogu, planovi su im propali, a ubilački ‘virus vehabizma’ je definitivno poražen, čak i u Saudijskoj Arabiji, gdje je i mutirao i odande izvezen gdje god je to bilo moguće.
Sada je situacija bitno drukčija. Više niko ne dolazi po našu djecu, ali naša djeca sama odlaze iz ove prelijepe zemlje, jer su ih ovdašnji vlastodršci učinili ovdje nepoželjnim i pretvorili u jeftinu radnu snagu koja odlazi u svijet i ondje radi poslove koje drugi neće i ne žele raditi.