Piše: Prof. dr. Nedžad Grabus
U Bijeljini je 21. septembra 2025. svečano otvorena Ahmed-bega Salihbegovića džamija, porušena 1993. godine.
“Zločince koji dignu ruku na Božije kuće stići će Božija kazna”, rekao je gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović. “Zločinci nisu odgovarali za rušenje džamija u Bijeljini”, naglašava potpredsjednik Skupštine Grada Bijeljina Samir Baćevac.
Čitav je ljudski svijet i život stalna borba između pravde i nepravde, pravne države, vladavine prava i nade u Božiju pravdu. Božija je posljednja. A ljudi i neljudi nisu isti. Tamo gdje nema pravde, a dok god se može, potrebno je tragati za pravdom kroz institucije sistema, ostaje nada barem u Božiju, apsolutnu pravdu. Zločinci su teret svom narodu i ljudskom rodu. Zločinci su težak teret na savjesti i onima koji ih štite. Zločin je suprotnost dobru i svjelosti.
S druge starne, dobročinitelji su ponos svih ljudi, građani svijeta, svi ih cijene i poštuju. Bijeljina 2025. godine je grad s većinskom srpskom populacijom, Bošnjaci su brojčana manjina. Po mentalitetu, duhu i aktivnostima ponašaju se kao višestoljetni domaćini odlučni u čuvanju i afirmiranju vlastitog identiteta, samosvjesni i otvoreni za saradnju i međusobno uvažavanje i poštivanje bosanske tradicije različitosti.
Nemaju ni trunke primisli da su povratnici ili privremeni stanovnici Bijeljine. Samo takvi su mogli, nakon beznađa, postati puni nade i života i iznova graditi porušena i uništena ognjišta, džamije i odgajati djecu.
Dok traju govori na svečanom otvorenju džamije, kroz glavu mi prolaze slike zločina, desakralizacije i potpunog rušenja i uklanjanja višestoljetnih džamija u Bijeljini 1992. i 1993. godine. Rušenje i desakralizacija biljeljinskih džamija obilježile su kolektivno pamćenje Bošnjaka o dehumanizaciji i degradaciji njihovog vjerskog i nacionalnog identiteta.
Džamije su simboli muslimanskog identiteta Bošnjaka. U muslimanskoj tradiciji je, u skladu sa sunnetom, cijela Zemlja prostor molitve. Uvjet je da prostor za molitvu bude čist. Zato se i grade džamije kao posvećeni prostori u kojima se veliča, hvali i slavi samo jedan Bog, Stvoritelj i Uzdržavatelj živog i neživog svijeta.
Kao što postoje posebna vremena, mubarek mjesec, mubarek noći, mubarek džumansko vrijeme, postoje i posebna, sveta mjesta, Božije kuće. Džamije su naš duhovni dunjalučki zavičaj, riznice i čuvari kolektivnog narodnog pamćenja s nezaboravnim uspomenama na djetinjstvo. Zavičaj i džamija su naša prva sjećanja na odrastanje. Svaki čovjek nosi biljeg koji mu je udahnuo Allah, dž. š. Nosi i biljeg zavičaja.
Svaka džamija koja se koristi kao prostor molitve postaje sveto “el-muqaddes” mjesto. Kada u džamiji učimo Kur'an, obavljamo namaz i govorimo o imanu, islamu i ihsanu, činimo ibadet pokušavajući se odvojiti od profanog svijeta i približiti onom čistom u kojem vlada istina, čistoća i potpuni mir. Ummet Muhammeda, a. s., na taj način čuva Božiji zakon koji je Allah, dž. š., pokazao na primjeru Musaa, a. s., u traganju za plamenom vjere kazavši: I kad je došao do nje, bijaše pozvan: ‘O Musa! To sam, uistinu, Ja – tvoj Gospodar, i zato izuj svoju obuću, nalaziš se, doista, u svetoj dolini Tuva’. (Taha, 11-12)
Naše džamije su »el-muqaddes«, sveta mjesta u Bosni i Hercegovini. U tumačenjima ovog ajeta se ističe da se berićet postiže i činom izuvanja obuće, ostavljnejm profanog svijeta, nastojanjem da se postigne stupanj poniznosti, skrušenosti i poštuje svetost džamije, kao što se poštuje svetost Harema u Mekki. Kada se Musa, a. s., približio svetom mjestu, Allah, dž. š., mu je prostro ćilim od nura-svjetslosti i huda-upute, a ne može se na takvom ćilimu klanjati u obući, koja je od kože uginule životinje. Vjerovatno je to bila prva naredba Musau, a. s., da na “nurli-ćilimu” ne smije biti nikakve prljavštine.
To su u prenesenom smislu džamijski ćilimi i tepisi, sedžade od svjetslosti. Prije potponog industrijaliziranja tepiha, svaki ćilim u džamiji nosio je personiliziranu poruku dobra, svjetlosti, svetosti i vakufa. Danas su džamijski tepisi izraz zajedničke svijesti o važnosti čistoće u džamiji. Cijela je Bosna ćilimom zastrta, pisao je rahmetli Nedžad Ibrišimović, zamišljajući je čistom zemljom u kojoj nema prljavštine i zla. Za obavljanje molitve potrebno je ispuniti uvjete da bude čisto cijelo tijelo, odjeća i mjesto gdje se klanja. Ulazak u obući u džamiju nije samo unošenje fizičke nečistoće, prljavštine, profanog i nespojivog sa svetim, to je i čin poniženja i dehumanizacije muslimanskog bića i suprostavljanje primordijalnoj ljepoti kao esenciji općeg Dobra koje simbolizira tuvanski ćilim od svjetlosti.
Zato su zločinci, opijeni mržnjom, nadmeno, silom i čineći nasilje, ušli u džamiju u obući, isprljali džamijske ćilime, dehumanizirali i ponižavali džematlije i za vazda uprljali svoje obraze. Izgradnjom porušenih džamija u Bijeljini i Bosni i Hercegovini muslimani su pokazali kako svaka džamija ima svoju svetost i svoj emanet koji prenosi sljedećim naraštajima. Očistili su ćilime od prljavštine. To daje samopouzdanje zajednici vjernika, šalje snažnu poruku o svetosti džamija i važnosti vakufa. I ono što je najvažnije, pokazuje kako se ozbiljnim pristupom i u koordinicaji najvažnijih aktera u IZ u Bosni i Hercegovini mogu postići veliki rezultati.
Dok je muftija tuzlanski dr. Vahid-ef. Fazlović uručivao zahvalnice donatorima pravoslavne vjeroispovijesti za doprinos u izgradnji džamije Ahmed-bega Salihbegovića, potvrđivala se svijest o zajedničkom životu, kako je Bosna i Hercegovina zemlja dobrih ljudi koja nije nikome tijesna i u kojoj se ljudi dijele samo na one koji su dobri i one koji su zabludjeli u svojim imaginacijama o superiornosti nad drugima.
Reisul-ulema, muftija tuzlanski, glavni imami u Bijeljini i Janji, predsjednici džematskih odbora, predsjednici izvršnih odbora medžlisa Bijeljina i Janja, džematlije i vakifi, ustrajno i vlastitim snagama, pokazali su punu odgovornost i ljubav prema vakufu i općem dobru kroz izgradnju džamija, vrtića i vakufa kao općeg dobra. Allah, dž. š., je nagradio upornost i ustrajnost svih sudionika u činjenju dobra i izgradnji džamija i ostalih vakufskih objekata. Molimo Allaha, dž. š., da čuva džamiju Ahmed-bega Salihbegovića i sve džamije i učini ih blagolsovljenim mjestom za sve ljude dobre volje.
Povezanost čovjeka sa zemljom, svojom rodnom grudom i muslimana Bošnjaka s džamijom, s ćilimima od nura i huda, svjetslosti i upute, u značajnoj mjeri određuju naš vjerski i kulturni identitet u svijetu svekolikih različitosti. Naše munare su orijentiri u uzburkanom svijetu, puput elifa, koji simbiliziraju vjeru u jednoga Boga i čine nas sigurnim u našem dunjalučkom boravištu. Hvala Allahu, dž. š., koji je podario nur – svjetlo i huda – uputu ljudima koji imaju imetak da grade džamije i ugrade svoj imetak u »el-muqaddes«, sveta mjesta. Molimo Allaha, dž. š., da svim graditeljima i pomagačima gradnje i održavanja džamija podari džennetsku džamiju, kuću smirenosti, u kojoj će biti spašeni i u Vječnom miru. Dobrotvor, graditelj džamije Ahmed-beg, želio je Džennet i Božiju nagradu. Naše želje su iste.
Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj su različitosti Božiji dar, sakralni vjerski objekti čine je posebnom. U proteklim godinama bilo je puno inicijativa o zaštiti i sigurnosti vjerskih objekata. Te inicijative podržavaju Ujedinjene nacije, kao i vjerske zajednice. Potrebno je i u Bosni i Hercegovini snažiti svijest o važnosti i svetosti sakralnih objekata i čuvati sve vjerske objekte, džamije, crkve, sinagoge kao zajedničko dobro u BiH. To je i Božiji zakon i učenje islama.
