Student UNSA FIN Harun Kamerić: “Pobijedi i sudije” – poruka koja me vodila do svjetskog zlata

Harun Kamerić, karatista iz Begovog Hana, alumnista Gazi Husrev-begove medrese i student Fakulteta islamskih nauka prisjetio se puta do dva zlata na svjetskom i dvije bronze na evropskom prvenstvu. Posebno je govorio o skromnim uvjetima u kojima je trenirao, podršci porodice i nastojanju da sportski uspjesi ne promijene njegov odnos prema ljudima.

Njegov prvi sportski izbor bio je fudbal. Međutim, u Begovom Hanu nije imao mogućnost trenirati, a odlazak u Žepče ili Zenicu zavisio je od roditelja i njihovih obaveza. Karate mu je bio dostupniji, pa je počeo trenirati sport koji je vremenom zavolio.

– Kao i mnogim dječacima, prva ljubav bio mi je fudbal. Babo me zbog posla nije mogao voziti na treninge u Žepče ili Zenicu, a onda se otvorila prilika za karate. Poslije sam se zaljubio u taj sport – kazao je Kamerić.

Samokontrola kao važna životna lekcija

Osim sportske vještine, karate mu je, ističe, donio vrijednosti koje nastoji primjenjivati i izvan borilišta. Među njima posebno izdvaja samokontrolu, smirenost i disciplinu.

– Samokontrola je važna u različitim oblastima života. Ne znamo u kakvoj ćemo se situaciji naći, u saobraćaju, na ulici ili negdje drugo. Važno je racionalno sagledati stvari i postupke drugih ljudi, a ne reagirati odmah, na prvu – objasnio je.

Prvih takmičarskih nastupa sjeća se po tremi i osjećaju da su svi pogledi usmjereni prema njemu. Prvu medalju osvojio je u Maglaju, nakon čega su slijedila druga takmičenja i sve značajniji rezultati. Od početka su ga posebno privlačile borbe, a kao sportskog uzora izdvojio je Muhammeda Alija.

Važan trenutak dogodio se 2017. godine, kada je, nakon upisa u medresu, dobio poziv u reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Kovertu s pozivom donio mu je otac tokom posjete školi.

– Vidio sam da sam na spisku pozvanih u reprezentaciju Bosne i Hercegovine. To je bio jedan od dotadašnjih vrhunaca moje karijere – prisjetio se.

Skromni uvjeti i velika želja da predstavlja domovinu

Put do međunarodnih medalja počeo je u uvjetima znatno skromnijim od onih koje su imali pojedini protivnici.

– Trenirali smo na pločicama u holu škole. Od opreme smo imali nekoliko rukavica i dva fokusera. Imali smo betonski poligon, željezne golove i betonske tribine i sve smo to koristili u trenažnom procesu – naveo je Kamerić.

Na međunarodnom takmičenju susretao je reprezentativce koji su imali podršku ličnih i kondicionih trenera te ljekara. Očigledna, ali ne i presudna razlika u uslovima.

Posebnu motivaciju pred nastup na Svjetskom prvenstvu u Rumuniji dao mu je razgovor s ocem. Noć prije borbi podsjetio ga je da nastup u državnom dresu nosi odgovornost prema domovini i ljudima koji su je branili.

– Rekao mi je da se, kada izađem na borilište, sjetim koga predstavljam: svoju državu, šehide koji su za nju dali živote i ljude koji su je branili. To me nosilo na borilištu. Sve vrijeme imao sam cvijet Srebrenice na kimonu, koji me podsjećao na njegove riječi – kazao je.

Otac je, dodao je, finansirao njegov odlazak na prvenstvo. Kamerić je u početku priželjkivao barem jednu pobjedu, a nakon što je ostvario, u naredne borbe ulazio je rasterećenije. Sa svakim novim uspjehom približavao se medalji, a potom i finalu.

Zlato izboreno u posljednjim sekundama

Finalna borba donijela mu je veliki pritisak. Pred kraj susreta gubio je rezultatom 7:6, ali je u posljednjim sekundama uspio zadati udarac vrijedan tri poena i preokrenuti rezultat u svoju korist.

Tek na pobjedničkom postolju, kaže, postao je potpuno svjestan onoga što je ostvario.

– Tada sam vidio sve godine svog truda, zalaganja i treninga, povrede i odricanja. Sjetio sam se i svega što mi je babo rekao noć prije borbi. Osjetio sam da sam uradio nešto konkretno za svoju domovinu – istakao je Kamerić.

Nakon pojedinačnog zlata uslijedilo je i zlato u ekipnim borbama. Povratak u Bosnu i Hercegovinu obilježilo je razmišljanje o tome kako sačuvati skromnost nakon velikog uspjeha.

– Veći dio puta od Rumunije do Bosne i Hercegovine razmišljao sam o tome. Molio sam Allaha da se ne uzdignem i da ostanem onakav kakav sam bio. Smatram da sam ostao isti: zadržao sam prijatelje i nastavio odvajati vrijeme za društvo – rekao je.

U Begovom Hanu dočekali su ih zastave, vatromet, pjesma i okupljeni sugrađani. Prema njegovim riječima, na dočeku je bilo između 200 i 300 ljudi. Uspjeh su zajedno slavili s klupskim kolegom koji je također osvojio zlato.

– Tada smo postali „šampioni s pločica“, zbog uvjeta u kojima smo trenirali, a Begov Han postao je naša fabrika šampiona – kazao je Kamerić.

Podrška porodice i profesora

Govoreći o godinama provedenim u medresi, posebno je izdvojio profesora sporta Omera Derviševića, čiji su savjeti i zalaganje, kako navodi, ostavili važan trag u njegovom sportskom i ličnom razvoju.

Školske obaveze, treninge i vannastavne aktivnosti uspijevao je uskladiti dobrom organizacijom vremena. Sve četiri godine medrese završio je odličnim uspjehom, uz redovno treniranje i učešće u različitim sekcijama.

– Medresa jeste zahtjevna, ali kada se vrijeme pravilno rasporedi, može se sve stići. Imao sam vremena za treninge, nastavu, sekcije, ali i za prijatelje i druženje – naveo je.

Jednako važnom smatra podršku porodice, od prvih odlazaka na trening do finansiranja takmičenja.

– Počeo sam trenirati s osam godina. Sve to zahtijeva mnogo roditeljske brige, vremena i finansijske podrške. Teško je uspjeti bez te potpore. Ona je jedna od ključnih stvari u sportu – naglasio je.

Nakon medrese najprije je upisao Građevinski fakultet, a potom odlučio nastaviti obrazovanje na Fakultetu islamskih nauka. Promjenu je povezao s vlastitim interesovanjima, poslovnim angažmanom i željom da, kroz profesionalni angažman, da doprinos domovini u kojoj živi.

Mladima poručuje da se rezultat gradi upornim radom, a da talenat sam po sebi nije dovoljan. Vrijednost karatea za njega zato nadilazi osvojene medalje.

– Karate me naučio važnim životnim lekcijama i vrijednostima koje nosim kroz život: samokontroli i disciplini – poručio je Kamerić.