OBRAĆANJE NA ZAJEDNIČKOJ KOMEMORATIVNOJ SJEDNICI SKUPŠTINE KANTONA SARAJEVO, GRADSKOG VIJEĆA SARAJEVA I OPĆINSKIH VIJEĆA SA TERITORIJE KANTONA SARAJEVO
(Narodno pozorište, 5. 2. 2023., 10.30)
Poštovani,
Godine prolaze od ubistva naših najmilijih, a praznina u našim životima i rana u našim dušama zbog rastanka s njima, još se nije popunila i nije zacijelila! I ne samo da ne zacjeljuje, nego se vrlo često otvara i onda boli snažnije i teže. Dovoljno je da vidimo mjesto gdje su ubijeni, da vidimo nekog od njihovih prijatelja i prijateljica, da se sjetimo njihovog glasa, smijeha, njihovih uobičajenih riječi i fraza, dovoljno je da sebe vidimo u ogledalu koliko smo osijedili i ostarili zbog njihovog preranog odlaska, i da se rana ponovno otvori, a suza potekne.
Svjetski poznati muslimanski mistik Dželaluddin Rumi je rekao da je “rana mjesto kroz koje svjetlost ulazi u nas”. Dopustimo da naše rane ispuni svjetlost našeg najljepšeg pamćenja i ponosa što smo imali takve roditelje, braću, sestre, djecu, rodbinu i prijatelje i da vrline koje su njih krasile mi afirmiramo i razvijamo dalje kroz naše živote.
Već je trideset godina prošlo, od vremena kada su nas napali granatama i snajperskim mecima sa svake strane i svakog uzvišenja i kada se ginulo u svakom trenutku, na svakom mjestu, od gelera i metaka, ali i od boli i saznanja da smo prepušteni sebi samima, a sami smo bili malobrojni, nenaoružani, slabo organizirani, povrh toga od nekih optuživani da smo zajedno s drugima razbili zajedničku nam državu. Teško je u tim vremenima bilo biti optimista!
Pokrenuo se tada, po ko zna koji put, duh bosanski, kroz djecu i starce, kroz mladiće i djevojke, kroz muškarce i žene, manje i više obrazovane, kroz one s rubnih mjesta grada, iz haustora i čaršije, koji su se digli da brane grad, da brane Bosnu i Hercegovinu, potpuno svjesni da ako padne grad, pašće i Bosna, nestat će time kolijevke višestoljetne različitosti i zajedničkog života, raspršit će se san o zemlji na razmeđu svjetova, koja ih poput mosta spaja i ne da da se razdvoje, prestat će tako višestoljetna tradicija da ljudi različitih nacija, religija, svjetonazora i identiteta žive zajedno!
Nije nas bilo puno, ali smo bili jedinstveni, svako ko je ostao u gradu bio nam je blizak. Uopće nismo obraćali pažnju na to ko je on ili ona i po čemu su drugačiji od nas, isticali smo ono što nam je zajedničko. Poznata je bila samo podjela na one koji ruše i nas koji brane Bosnu.
Informacije o tome gdje puca, gdje se može naći bilo kakva hrana, panj ili grana od koje se može naložiti vatra, kako doći do vode bile su nam životno važne, a one koji su nam ih prenosili smo voljeli.
Nikada nismo bili toliko iskreni kao u vrijeme granatiranja kada smo se okupljali u haustorima, skloništima, garažama, pod stepenicama, otvarajući svoje duše i govoreći i o najintimnijim doživljajima i dešavanjima znajući da to dijelimo s onima koji su nam bliski, iako smo ih do tada možda svega nekoliko puta vidjeli. Upoznavali smo se tada s bezgraničnom ljudskom velikodušnošću.
Bili smo sretni u tim vremenima da možemo pomoći drugom, bili smo krajnje nesebični, davali smo drugom hranu, iako smo znali da već sutra ni sami nećemo imati šta jesti, istrčavali smo da spasimo ranjene, svjesni da se ni mi možda nećemo vratiti i nismo zbog toga žalili.
Ništa nismo imali, a ništa nam nije ni trebalo i u tim rijetkim trenucima kada ne puca – osjećali smo neobičnu smirenost, kao nikada ni prije, ni poslije toga! Osjećali smo veličinu jednostavnosti!
I uspjeli smo! Branitelji Bosne i Hercegovine su, bez obzira na snagu svih onih koji su je napadali i razgrađivali, odbranili svoju domovinu! Bosnu, srcoliku zemlju na brdovitom Balkanu! I ranije je bila meta velikih sila, ali nikada nijedna nije uspjela njome u potpunosti vladati. Ostajala je svoja, osebujna, prkosna i ponosna, trajna inspiracija za buduća pokoljenja!
U njoj se uvijek o prošlosti govorilo s ponosom, a o budućnosti s nadom. U Bosni i Hercegovini ne izazivaju divljenje samo njene prirodne ljepote, bogata, višeslojna slavna povijest i tradicija, već povrh svega neukrotiv i nesalomljiv duh njenih sinova i kćeri.
U tim najtežim trenucima boli, gladi, stradanja i smrti pokazali smo najviše ljudske vrline: iskrenost, razumijevanje, velikodušnost, nesebičnost, hrabrost i nepokolebljivost.
Nažalost, kako vrijeme prolazi ove vrijednosti se sve više gube i iščezavaju i ono što je sačuvano sve više nam izmiče iz ruku. Da li su tolike hiljade ubijenih ginuli da bi Bosna danas ostala pusta, da bi je napuštali mladi s ciljem da se u nju nikada više ne vrate, da je svojom neozbiljnošću i neodgovornošću predajemo onima koji će je potpuno rastočiti?!
Budući da se obraćam najodgovornijim ličnostima u Kantonu, Gradu i općinama, ljudima koji usmjeravaju život građana glavnog grada naše domovine od kojeg se očekuje da uvijek bude avangarda u svim pozitivnim trendovima i aktivnostima dopustite mi da u ovom trenutku skrenem pažnju na krajnju neophodnost da radimo na zaustavljanju negativnih trendova koji sve više slabe bosanskohercegovačko društvo i prijete da ga, prije ili kasnije, u potpunosti uruše i da ih postepeno usmjeravamo u pozitivnom pravcu.
Od prividne do stvarne multietničnosti
Iako se vrlo često volimo pohvaliti multietničnošću, multireligioznošću i multikulturalnošću Sarajeva, trebamo se ozbiljno propitati da li mi u ovom vremenu jačamo tu multietničnost ili je slabimo?! Koliko, naprimjer, svi građani Bosne i Hercegovine doživljavaju Sarajevo kao glavni grad svoje domovine i ako ne, zbog čega?!
Ne mislim ovdje na statističke podatke o broju pripadnika svih nacija na odgovornim mjestima, nego na to koliko nama, građanima Sarajeva, smetaju drugi i zbog čega?! Gdje je ona poslovična sarajevska velikodušnost i otvorenost prema drugom i drugačijem?!
Koliko obraćamo pažnju na ono što nam je svima kao ljudskim bićima zajedničko i koliko o tome brinemo, a koliko se opterećujemo efemernim pitanjima? Kada su te naše različitosti prestale biti prednost i postale nedostatak?! Možemo li privlačiti druge, a ne odbijati ih od sebe?!
Od egoizma ka nesebičnosti
Čovjek se rađa i odrasta s najnižim stupnjem svijesti koji podrazumijeva sebičnost i samoljublje, odn. krajnju potrebu da zadovolji elementarne tjelesne zahtjeve svog organizma. Nažalost, veliki broj ljudi okonča svoj život, a da ne napusti ovu, najnižu etapu bivstvovanja. Takvi ljudi žele da sve pripadne njima i da uvijek bude po njihovoj volji.
Krajnje je vrijeme ako želimo dobro našoj domovini da prevazilazimo osobne, lične, porodične i uskostranačke interese i da pokušamo razumjeti potrebe drugih, želju da svi u Bosni i Hercegovini budemo ravnopravni i da se svi u njoj komotno osjećamo. Pokušajmo o svemu onome što planiramo i radimo misliti samo na način da li ti planovi i aktivnosti jačaju ili slabe našu domovinu, bez obzira na naše osobne i lične interese.
Od dezintegrirajućih ka integrirajućim trendovima
Ako hoćemo da se unutar porodice, ali i društva osjećamo sastavnim i nedjeljivim dijelom neophodno je da svoje resurse i potencijale dijelimo s drugima, ali i da se koristimo resursima i potencijalima drugih. To podrazumijeva da u višečlanim porodicama i kolektivima svako ima pravo na glas, svoje mišljenje i stav koji se trebaju saslušati i primjereno na njega odgovoriti. Zbog toga, moramo se navikavati aktivno slušati i razumijevati jedni druge i tako davati mogućnost da se svako od nas ugradi u zajednički projekt, jer će ga tek tada doživljavati svojim i raditi na njegovu unapređenju.
Ako nastavimo voditi monolog, držati samo do svoga mišljenja i stava, brinuti se samo o našim interesima sve ćemo se više fragmentirati i udaljavati jedni od drugih. Sve će više biti političkih subjekata koji će sve teže međusobno komunicirati i sarađivati, kantoni će sve više jačati i osamostaljivati se, a entiteti, možda, potpuno se razjediniti!
Trebamo koristiti sve raspoložive i dopuštene načine da se približavamo jedni drugima i da se navikavamo da vodimo dijalog, a unutar stranaka da razvijamo demokratičnost.
Krajnje je vrijeme da okupimo sve relevantne faktore kojima je stalo do jačanja Bosne i Hercegovine: predstavnike političkih stranaka, religijskih zajednica, naučnih, obrazovnih i ustanova kulture, privrednike, omladinske organizacije i medijske kuće kako bismo došli do konsenzusa o načinu optimalnog funkcioniranja države koje bi bilo u interesu svih dobronamjernih ljudi.
Svako nastojanje da se ovdje gradi država bez dijaloga i uvažavanja mišljenja drugih kobno je završavalo. Mi smo toga posebno svjesni.
Od podobnosti ka kompetentnosti
Svima nam je dobro poznato da je obrazovanje pokretač razvoja društva, da ono donosi promjene na bolje, da obrazovan narod ne može biti nemoćan, pokoren i uništen, štaviše, najnaprednije nacije su one čiji su obrazovne ustanove najkvalitetnije.
Bez obzira na ovo, naglašena je pojava u našem društvu da dajemo prednost prilikom zapošljavanja podobnima i bliskima nad stručnima i obrazovanima i to često ističemo kao dobro djelo i pomaganje nezaposlenih i nezbrinutih, a zaboravljamo na desetine onih koji su bili stručniji, obrazovaniji i koji dalje, bez obzira na sve te kvalifikacije, ostaju bez posla.
Ne ogleda se snaga našeg autoriteta u tome da zaposlimo koga hoćemo i gdje hoćemo, nego da insistiramo na provođenju kriterija i procedura, čak i kada to nije u našem ličnom interesu.
Davanjem prednosti podobnima u odnosu na obrazovane ne samo da obezvređujemo naše obrazovne ustanove, dugogodišnji trud i napor tih pojedinaca, koji su se uzalud obrazovali, nego uvodimo u posao one koji ne znaju i ne žele da rade. Kod tih osoba su vrlo često u potpunom nesrazmjeru, skoro obrnuto proporcionalne, kompetencije i ambicije. Što manje znaju, to više hoće! Na ovaj način ne samo da ne napredujemo, nego se postepeno, ali sigurno urušavamo.
Od reaktivnog do proaktivnog djelovanja
Ako zbilja želimo snažnije pokrenuti državu u pozitivnom smjeru, zaustaviti cijepanje i razgradnju Bosne i Hercegovine, te ciljeve moramo jasno formulirati i iskazati, a zatim se sistemski i organizirano uključiti u njihovo realiziranje. Moramo imati jasan politički program, inicijativu i inventivnost!
Da bismo uspjeli u ovim našim nastojanjima moramo, prije svega, promijeniti način razmišljanja. Neophodna je istinska briga za budućnost Bosne i Hercegovine, krajnja odgovornost za svaku našu aktivnost i snažna svijest o posljedicama našeg djelovanja.
Moramo biti svjesni da je moguće graditi bolji život ovdje u Bosni i Hercegovini, kroz konsenzus o njenom unutrašnjem funkcionalnom ustrojstvu i organiziranju, uvažavanjem ljudskih prava i ostvarivanjem ravnopravnosti svih njenih građana i građanki na cijelom teritoriju, stalnim podizanjem kvaliteta obrazovanja, čvršćim uvezivanjem naučnoistraživačkog rada s privredom i snažnijom industrijalizacijom naše zemlje koja će uključiti sve naše potencijale.
Očekujemo da mlade generacije, ponosnih mladića i djevojaka, grade novu Bosnu i Hercegovinu, ne samo u smislu formalnog ispunjavanja političkih, ekonomskih, pravnih, privrednih, vojnih, zdravstvenih i dr. standarda savremene funkcionalne države, nego na višeslojnim temeljima civilizacijskih vrijednosti milenijske države koji će joj dati čvrstinu, prepoznatljivost i omogućiti konstantni razvoj i progres.
Svaka generacija ima svoje izazove, posebno je to izraženo ovdje kod nas u Bosni i Hercegovini, i zavisno od toga da li ih na vrijeme primijeti, koliko dobro ih razumije i kako kvalitetno odgovori na njih te generacije ostavljaju pozitivan ili negativan trag u povijesti.
Bio bih sretan kada bi naša generacija bila upamćena po tome da je odbranjenu, ali iscrpljenu domovinu, učinila mjestom poželjnog življenja u koju se mladi vraćaju!
Hvala vam!
Recent Comments