Piše: Amela Avdović
Moje ime je Amela Avdović, studentica sam treće godine na Fakultetu islamskih nauka, smjer Islamska teologija. U okviru predmeta Islamska misija (Da’va) volontirala sam 25 sati u staračkom domu Sentivo.
Istraživanja pokazuju da žene više volontiraju od muškaraca, sklonije su aktivnostima koje zahtjevaju razumijevanje i njegovanje drugih osoba. Upravo sam to primjetila kada sam volontirala u staračkom domu u kojem rade isključivo žene. Osim zaposlenica, u posjetu svojim majkama najčešće dolaze kćerke. Posebno mi je ostala u sjećanju jedna žena koja je skoro svaki dan dolazila da posjeti svoju majku, popriča sa njom, te prošeta.
Iskrena da budem, često razmišljam o starijim ljudima. Vikende provodim sa nanom, amidžom i strinom, volim druženja sa njima. Često me druženja sa njima podsjete na starije ljude koji nemaju nikoga. Glavno pitanje mi je bilo da li se prema njima ponašaju sa poštovanjem, da li se brinu o njima na adekvatan način. Prije sam vjerovala da boravak u staračkim domovima predstavlja loše rješenje za starije osobe, ali sam uz pomoć ove prilike za volontiranje u staračkom domu Sentivo došla do suprotnog zaključka. Korisnici ovog staračkog doma, imaju društvo, pomoć, izlaske i sve što im je potrebno.
Prvi dani volontiranja
Prvog dana moga volontiranja u staračkom domu, gospođa Silvija organizovala je radionicu. Budući da je većina korisnica bila nepokretna i u invalidskim kolicima, najprije ih je smjestila na stolice kako bi mogle učestvovati. Svi je tamo vole. U početku sam se pitala zbog čega, ali sam s vremenom shvatila da se prema svakoj od tih žena odnosi s iskrenom pažnjom, toplinom i velikim poštovanjem. Za vrijeme radionice Silvija je isprintala slike balerina, a zadatak svake žene je bio da oboji i ukrasi svoju sliku. Većina žena nije mogla sama odraditi zadatak. Trudila sam se da svakoj pomognem. Kada su vidjele kako smo lijepo Mirsada i ja zajedno ukrasile i obojile balerinu svaka od njih željela je moju pomoć. Na kraju sam pomogla svakoj od njih da završi svoji rad onako kako je ona željela. Primjetila sam da su uživale u toku same radionice.
Najčešće aktivnosti budu jednom sedmično, neke od aktivnosti su: radionice, šetnja, odlazak na kafu, pjevanje pjesama, kuhanje, crtanje, posjete srednjih škola, fakulteta, pravljenje kolača i domaćih sokova.
Stariji ljudi češće traže dublji smisao života
Prvo sam upoznala Mirsadu. Najviše vremena provodila sam sa njom, mnogo smo razgovarale, kada dođem u starački dom, prvo odem kod nje. Mnogo sam toga naučila od nje. U dom je došla na vlastitu incijativu. O iskustvu u staračom domu navodi sve najbolje, provodi vrijeme sa ženama, ima tri obroka i sve što joj je potrebno. O njenoj posebnosti i brizi vam pričam u sljedećem primjeru. Došlo je vrijeme podne namaza, nisam bila sigurna gdje klanjati. Mirsada mi je ponudila da klanjam u njenoj sobi i dala mi je svoj veliki ljubičasti peškir. Svaki namaz sam obavljala u Mirsadinoj sobi, mnogo puta bi me upitala: “Amela, jesi li klanjala”. Često mi je pričala o namazu, svome efendiji i džamiji. Primjetno je da stariji ljudi češće traže dublji smisao života, svjesni su smrti, svjesni su da je ovaj svijet prolazan.
Jedna od mojih glavnih aktivnosti bila je hranjenje, hranila sam Mirsadu, Emiru i Đulu. Podijelit ću još jedan detalj o mojoj Mirsadi. U sobama se nalaze po dvije žene. Mirsada dijeli sobu sa Emirom. Dok sam hranila Mirsadu, rekla mi je: “Amela de nahrani i Emiru kad završiš mene”, njena empatija prema drugima je na visokom nivou. Iz dana u dan od mojih nana, učila sam životna iskustva koja se ne mogu platiti novcem i koja će zasigurno ostati urezana u mome životu. Emira je bila tiha žena, nije razgovarala, među najstarijima u domu, gazila je devedesete godine. Posebna uspomena na nju, koje se i sada sjetim, kada bih krenula kući, poselamila bi se sa Mirsadom, a Emira bi mi sa osmjehom mahala. Iako nije govorila pokazivala mi je da joj značim.
Moj zadatak su bile i radionice. Organizivale smo radionicu za starije žene. Radionica je bila koncipirana na način da svaka osoba dobije pitanje i odgovori na njega. Jedno od pitanja bilo je da li prva ljubav ima zaborava. Na ovo pitanje odgovorila je zaposlenica doma, navodeći da i dan danas kada sretne svoju prvu ljubav noge joj se odsjeku iako je udata. Na pitanje da li imate neostvarenu želju, jedna žena je odgovorila da joj je neostvarena želja položiti vozački ispit. Muž joj je bio puno ljubomoran pa joj nije dozvolio da polaže. Jedno od pitanja za koje nismo mislile da će otići u tužnom pravcu bilo je pitanje da li ste u životu napravili neki zijan/belaj. Jedna žena je odgovorila da se udala za alkoholičara koji ju je tukao i maltretirao. Pored toga kaje se iz dna duše jer nije dala sinu da se oženi. Ubijeđena je da je nepokretna ostala zbog kletve majke, sinove voljene djevojke. Sin joj je preselio u ratu. Na radionici smo otvorile brojne teme koje nas inspirišu i uče kako da se nosimo sa iskušenjima.
Svaki rastanak mi teško padne. A sve što je lijepo kratko traje pa tako i moj boravak u staračkom domu. Srce se mnogo veže, ponajviše za starije ljude, nji je nemoguće ne voljeti. Bit ćete u mojim dovama i srcu. Obećala sam samoj sebi da ću ih posjećivati, da ih neću zaboraviti. Volontiranje nam pomaže da obogatimo svoje vještine, a najviše vještine komunikacije i empatije. Najviše smo razgovarale sa korisnicama doma. Rrazgovor je taj koji starije osobe posebno cijene, daje im osjećaj važnosti, da neko želi da ih sasluša i uživa u tome.
Preporuke u komunikaciji sa starijim ljudima
U komunikaciji sa starijim osobama ključnu ulogu igra strpljenje i navika slušanja ljudi. Stariji ljudi mnogo više vole da ih neko sasluša, bez ikakvog prekidanja. Trebamo pokazati veliku dozu poštovanja prema njima, gledati na njih kao na svoju nanu ili dedu. Primjetno je da stariji ljudi vole da pričaju o djetinjstvu, svojoj djeci, unučadi i poslu. Za vrijeme boravka u staračkom domu primjetila sam da mnogo vole da savjetuju omladinu, koriste svaku priliku da nam ukažu na svoje greške, kako bi mi naučili iz njihovih grešaka. Većina starijih ljudi ne voli da govori o potresnim iskustvima kao što je rat, smrt, svađe. Preporuka je da se razgovara o lijepim temama, zaobići teške teme. Starijim ljudima fali da ih neko pita kako su, da li su se naspavali, kako su vrijeme proveli. Male stvari čine velike promjene, u našim očima je mala stvar pitati nekoga kako se osjeća dok u očima stariji osoba to je ogromno. Jedna žena bi se uvijek obradovala kada bi je pitali kako se osjeća. Imaju mnnogo toga za ispričati samo nekada mislim da nemaju kome, u ovome vremenu žurbe, svi žure da postignu svoj cilj a nekada je taj cilj pred našim očima ali ga ne vidimo zbog navike da sve što radimo, radimo radi reda a ne radi većih ciljeva i spoznaja.
I za kraj, preporuka svim studentima je volontitanje u staračkim domovima, ne govorim o volontiranju 25 sati, ali mislim da smo u mogućnosti svi otići barem jednom mjesečno i uljepšati dane našim nanama. Kao što stoji u Kur’anu; „I dobro činite, Allah zaista, voli one koji dobro čine.“ (El-Bekare, 195.)
Na samome kraju, posebna Kur’anska dova za naše roditelje i starije: “Gospodaru moj, smiluj im se, kao što su oni mene, kad sam bio dijete njegovali” (El-Isra, 24).
Želim se zahvaliti prof. dr. hfz. Aidu Smajiću, v. asist. mr. Mirzeti Brkić I stručnoj saradnici mr. Emini Kadić, na prilici za bogato iskustvo volonterskog rada.
